Piše: Vesko Kadić

Kada se spomene riječ animacija odmah se pomisli na crtani film kojeg rado gledaju klinci iz svih ulica ovoga svijeta. I u prošlosti je bilo tako, djeca su voljela da vide „svijet“ drugačiji od njihovog, nestvarnost koja odgovara njihovom uzrastu, maštajući da budu „likovi“ slični njihovim animiranim junacima. Tko bi se miješao u njihove fantazije, naročito oni odrasli koji dogmatski tvrde: „Ma daj, kakav crtani film, to je samo za djecu!“ A, da li crtani, u širem smislu animirani film, može da bude i film za „odrasle“? Ta dilema je davno raščišćena, pa ćemo se i mi baviti ozbiljnijim temama, vezanim za nastanak bh. filmske animacije.

Nije snobovski pisati o povijesti bh. animiranog filma, kada se ta sintagma javlja u svim kinematografijama svijeta i ne postoji niti jedna, barem potpisniku ovih redova znana, kinematografija koja u svome nastanku nije „iznjedrila“ animirani film. Naravno, neka s ogromnim, druga s srednjim i treća s barem minimalnim uspjehom. Pa, kada bi i bh. animirani film uvrstili, barem, u ovu posljednju grupu, i u tom slučaju o njemu bi se imalo što reći. Jer, kada je povijest bh. animacije u pitanju, nije se radilio o četiri ili pet nastalih individualnih animiranih filmova, nego su se unutar nje javili periodi koji su se mogli „zaokružiti“ u jednu cjelinu, nazvanu „pokret“ ili „škola“, što je bio dovoljan preduslov da se razmotri pitanje postanka povijesti bh. animiranog filma, unutar bh. kinematografije.

U tom cilju kretat će se daljni redovi koji slijede, nakon ovog kratkog uvodnika, koji nagovještava „događaje“, što će činiti sadržaj koncentriran na istraživanju povijesti bh. animiranog filma.

Animacija, osma umjetnost

Činjenica stoji da je film jedina umjetnost čiji dan „rođenja“ znamo, da najmlađa filmska umjetnost odmah nije dobila pridjev „sedma“, jer se prvi filmovi što su ih nazivali „vašarskom atrakcijom“ nisu još smatrali umjetničkim djelima (tek kasnije će je Ricciotto Canudo prozvati „sedmom“, nakon što su se javile umjetnosti što su joj prethodile: slikarstvo, vajarstvo, arhitektura, poezija, ples i glazba); da je naziv „zagrebačka škola crtanog filma“ potekao od Sadula (Georges Sadoul) i Martena (Andre Martin). No tko je „autor“ sintagme „osma umjetnost“ koja se odnosi na animirani film, teško je doći do pravog odgovora. Pretpostavke postoje, ali niti za jednu, potpisnik ovih redova, nije siguran da je ona „prava“.

Kao i svaka umjetnost i animirani film imao je svoju prapovijest i, najlogičnije je da je animacija nastala na „zakonitostima“ stripa, koji je kao crtačko–likovni element prozvan „osmom umjetnošću“, te je, sami tim, i animacija „naslijedila“ broj osam. Sada, kada znamo da je animacija bila „sestra“ stripa, osvrnimo se na samu njenu definiciju, pojam i tehniku rada.

Jedan od najboljih poznavatelja animacije s pordučja bivše Jugoslavije, svakako je bio Ranko Munitić, koji je veliki dio svoga teorijskog rada posvetio, upravo, animiranom filmu. Zbog toga ćemo u ovome uvodu, dosta toga „pozajmiti“ od Munitića, s posebitim naglaskom na sam pojam animacije.

Termin potiče, kako navodi Munitić, 1) iz latinskog, pa postoji nekoliko riječi čije se korijenje isprepliće s našim pojmomovima: anima (kretanje zraka u određenoj vitalnoj funkciji); animus (označava životnu snagu, dušu, duh, um, razum itd); animatio (glagol animare, najprije znači napuniti zrakom, disati i onda udahnuti život). Tako po nekom lingvističkom temelju, pojam animacije možemo dvostruko odrediti: kao „kretanje nepokretnog“ i, kao „oživljavanje neživog“. No ovo rečeno ne možemo primijeniti direktno na film, pa ćemo se podsjetiti što sve obuhvaća pojam animacija.

Kao prvo, riječ je o manuelnoj animaciji kojom se, primjenom fizičkih i optičkih zahvata izvjesni materijal pokreće pred našim očima. Primjeri bi se mogli navesti iz funkcija kaleidoskopa i thauma tropa, zatim svi oblici lutkarske animacije i različite forme teatra sjenki. Potom se osvrnimo na mehaničku animaciju, koja bi se odnosila na primjenu mehaničkih principa, recimo, u slučaju igračke koja se pokreće navijanjem opruge. Treća bi bila tehnička animacija, gdje su svojstva mehanike zamijenjena dinamičkom tehnikom, primjer, prethodna igračka pokretana elektromotorom. Sljedeća bi bila luminozna animacija koja obuhvata razne oblike svjetlosnog „oživljavanja“ predmeta. I, na kraju, riječ je o kibernetičkoj animaciji, ustvari „naučnim strojem koji se kreće i djeluje“.

Ponovo navedimo, da je filmska animacija nešto sasvim drugo. I kod ovog pojma postoje nedorečenosti. Tako, na primjer, ne možemo reći da je „animacija tehnički termin u filmu za oživljavanje neživog“ (Rejmond Spotisvud), jer postoji oživljavanje neživog u filmu što ne potpada pod zakonitosti animacije (pomicanje metalnih figurica pomoću magneta, pokretanje predmeta pomoću nevidljivih konaca, itd). S druge strane: „Sve što se miče – animirano je!“, što znači da svi filmovi pokazuju pokret, pa ispada da su svi filmovi animirani filmovi. Na kraju Spotisvud nastoji da bude precizniji, pa kaže: „Animacija, dakle, znači snimanje sličice po sličicu, zahvaljujući posebnoj 'stop–kameri', i svaka sličica–faza snima se odvojeno, što nameće određeni vremenski razmak, koji se, po želji, može produžiti ili skratiti“.

Pristali smo na ovu Munitićevu „zaobilaznost“, koja je ipak u jednom indikativna, kada je u pitanju stroga definicija animiranog filma. No i on sam ima svoje razne izvedbe, pa se pod animacijom „kriju“ crtani, lutka, kolaž, kompjuterski film – ali, to su specifične tehničke izvedbe.