Piše: Sead Vegara
Čileanski reditelj Pablo Larraín u svom filmskom triptihu o velikim i značajnim ženama 20. stoljeća, nakon Jackie (2016), o ženi američkog predsjednika J.F. Kenddyja, i Spencer (2021) o princezi Diani, snimio je biografski film Maria (2024), o opernoj divi Mariji Callas koju portretira oskarovka Angelina Jolie. Za scenarij filma zaslužan je Steven Knight, provjereni scenarista koji je već sarađivao sa Larraínom (Spencer) i povremeni reditelj (Hummingbird i Locke, 2013). Riječ je o ostvarenju koje prati veliku divu tokom njenih posljednjih sedam dana života provedenih u Parizu.
Maria; režija: Pablo Larraín; uloge: Angelina Jolie, Kodi Smith-McPhee, Pierfrancesco Favino, Alba Rohrwacher, Haluk Bilginer; 2024.
IMDb rejting: 6.4/10
Rotten Tomatoes rejting: 75%
Kako je to napravio u Jackie, gdje je centralni događaj atentat na JFK-a i organizacija procesije i same sahrane predsjednika, u Spencer Larraín hirurški precizno secira sve strane i poznate osobine princeze, ogolivši je u tom procesu do same duše. Naravno, i jedan i drugi film na svojim plećima iznijele su glavne glumice, redom Natalie Portman i Kristen Stewart. Sada, Larraín sa biopicom Maria zlatnim slovima upisuje svoje ime u rediteljski panteon onih filmadžija okrenutih prema (kvalitetnim) biografskim pričama. To svakako ima zasluga u scenarističkom rukopisu Stevena Knighta, ali i nestvarno lijepoj Angelini Jolie koja opernu divu igra sa takvom graciozošću i taštinom da ste prosto opčinjeni njenim performansom.
Fragilnu narav dive čiji je istinski život bio opera u tim posljednjim danima Larraín kroz scenariji Knighta i performans Jolie dotjerujući dovodi do detalja i (još više) detalja, stavljajući je u situacije koje se čine koliko nestvarne toliko i magične. Provući će Knight u scenariju i Larraín kroz film detalje iz njenih slavnih dana, zrcaleći njenu mladost u nekoliko scena. Ostatak će provesti u prikazivanju onih zadnjih (sedam) dana, sati, minuta i momenta kad Marija pokušava u svom pariškom stanu sa vjernom poslugom, batlerom Ferrucciom (Pierfrancesco Favino) i kuharicom Brunaom (Alba Rohrwacher), ostati pri zdravoj pameti i (ne)kontrolisano uzimati lijekove.
Koliko je Marija prisebna ostaje upitno, jer Larraín poseže za trikom (ili?) u kojem filmska ekipa predvođena Mandraxom (Kodi Smith-McPhee) na filmsku traku biježi njene uspomene i sjećanja na dane slave, rasprodane koncerte, njeno uživanje u pažnji koju joj posvećuju, avanturi sa milijarderom i plejbojom Aristotleom Onassisom (Haluk Bilginer), samo da bi odjednom promijenio tok (misli dive) filma. Očita halucinacija i Marijina uobrazlija, Mandrax će djelovati kao katalizator kojim će pokušati da sredi sve svoje misli. U jednu ruku prelijep, a u drugu (pre)tužan filmski uradak učiniće vas zadovoljnim i inspirisanim, a ono što je sigurno jeste da se Maria “treba pod moranje“ pogledati u kinu.
Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
