Piše: Marko Njegić
O "modernoj ljubavi" pjevao je davne 1983. David Bowie. "Nikad se neću zaljubiti u (modernu ljubav), ona prolazi pored mene (moderna ljubav)...", stihovi su refrena Bowiejeva hita "Modern Love" s albuma "Let's Dance". Refren je završio stihom "Ne vjerujem u modernu ljubav" kao Bowiejevim zaljučkom na temu "modern love". Što je uopće "moderna ljubav" koja je 2019. "modernija" nego početkom osamdesetih? Odgovor na to pitanje pokušava dati John Carney, kreator Amazonove serije Modern Love inspirirane istoimenom kolumnom "New York Timesa" o "vezama, ljubavi i ljudskoj povezanosti".
Carney vjeruje u ljubav. Pokazao je to u svojim divnim romantičnim filmovima Jednom, Pjesma koja ljubav znači i Raspjevana ulica. No, u seriji Modern Love Carney je opterećen tom "modernom ljubavi" koju kao da je predvidio Bowie i zato u nju nije vjerovao. Opterećen je "potrebom" da (moderna) ljubav tipuje na "univerzalnost", tj. najširu moguću demografiju publike, bude politički korektna i vezana za (homoseksualne) parove različite boje kože, suvremenu tehnologiju poput internetskih stranica i aplikacija za "dating" itd.
Bowie je svojim pjesmama i životom suptilno poručivao ono što je rekao jedan lik u Adelinom životu: "Ljubav nema spol. Odaberi bilo koga tko te voli i čini sretnim. Koga briga". I Carney ovom serijom poručuje nešto tako, ali radi to manje suptilno, više "proračunato", da uhvati "trenutak". Dok su Bowieju trebale četiri i pol minute da otpjeva "modernu ljubav", Carneyju trebaju približno četiri sata da je "filmuje", odnosno osam epizoda od 30 minuta (pardon, jedna traje 13). U redu, trebalo je i Richardu Curtisu više od dva sata za "filmovanje" pjesme "Love Is All Around" u Love Actually, ali Curtis je napravio to puno bolje i iskrenije, s manje ljubavne "fortune-cookie" mudrosti.
Zapravo ljubav je nedvojbeni uzor za Modernu ljubav (u jednom momentu je spomenut Hugh Grant), jednako kao što je to serijal filmova o ljubavi i/u gradovima "Pariz/New York/Berlin, volim te". Serija njeguje mozaičnu strukturu s osam povezano-nepovezanih priča/epizoda od jedne veze do druge, ambijentiranih u New York koji je gotovo pa jedan od likova. Epizode se mogu shvatiti i kao kratki filmovi spojeni u jedan dugo-dugometražni. Neke od njih bi se mogle "izvući" iz neujednačene serije i poslati na filmske festivale. Najmanje tri su do(i)sta dobre i podižu prosjek seriji. Recimo, prva, naslovljena "When the Doorman is Your Main Man".
Pratimo neobičan odnos mlade Maggie (Cristin Milioti) i vratara njezine zgrade Guzmina (Laurentiu Possa), porijeklom s Kosova. Šarmom glumaca izbjegava se čudnost ove epizode, a to se ne može reći za šestu, naslovljenu "So He Looked Like Dad. It Was Just Dinner, Right?", o mladoj djevojci (Julia Garner) koja počinje izlaziti s šefom (Shea Whigham) nalik njezinu ocu, što dovodi do komplikacija s obje strane. Creepy. Uglavnom, Guzmin čitavo vrijeme komentira Maggieine momke i prognozira da neće ostati s njima ("Neće te nazvati..."). Nije on ljubomoran niti želi biti s njom, samo hoće da je sretna. "O čovjeku puno doznati kad ga gledaš kroz nišan", kaže Guzmin, ali ispada da je gledao nju, ne njih, te tražio sjaj sreće u njezinu oku koji će pronaći kad zatrudni s "krivim" i pronađe "pravog".
Prva epizoda s Maggieinom trudnoćom doslovce porađa seriju u kojoj ćemo vidjeti još jednu mladu trudnicu (Olivia Cooke) čiju će bebu posvojiti gay par (Andrew Scott, Brandon Kyle Goodman). Druga epizoda, "When Cupid is a Prying Journalist", rasprostire poantu serije da je "ljubav puno toga", a vrti se oko sredovječne novinarke Julie (Catherine Keener) koja intervjuira mladog pokretača stranice za "dating" Joshuu (Dev Patel). "Jesi li kad bio zaljubljen", pitat će ga ona i potom čuti njegovu ljubavnu priču o nezavršenoj ljubavi iz prošlosti, prilično sličnu njezinoj (njihovi bivši ljubavnici su Caitlin McGee i Andy Garcia). "Online" svijeta se dotiče i peta epizoda "At the Hospital, an Interlude of Clarity" s Johnom Gallagherom Jr-om i Sofijom Boutellom kao Robom i Yasmine.
Robova ozljeda prije seksa odvodi ih u bolnicu, a Yasmine prenosi razvoj situacije tijekom večeri, njihovog drugog "čvenka", na društvenim mrežama u "liveblogging" stilu. Tračak slatkoće može se tu pronaći, a potrebne gorčine ne nedostaje u četvrtoj epizodi "Rallying to Keep the Game Alive". Tina Fey i John Slattery kao sredovječni par nakon gledanja dokumentarca u kinu "(Carsko putovanje") zaključuju da su i oni pingvini koji kad podignu djecu više nemaju ništa zajedničko. Ipak, daleko najbolja epizoda s najuvjerljivijim likom je treća, "Take Me as I Am, Whoever I Am", u "online" vezi s drugom i petom.
Taj lik je odvjetnica Lexi (oskarovka Anne Hathaway). Kad je upoznamo ona stvara profil za "dating" stranicu, moguće Joshuinu. Ispostavit će se da je cijela epizoda ispričana u formi njezina profila. Vidimo Lexi kako puna energije ulazi u supermarket i iz njega izlazi s potencijalnim momkom (Gary Carr), potpomognuta glazbenim brojevima i stilizacijom modernog hollywoodskog mjuzikla. No, ubrzo doznajemo da "ovo nije 'La La Land'" - Lexi je bipolarna i šarene boje mjuzikla pretvaraju se u sivu realnost, i tako naprijed-natrag, od ekstaze do depresije. Romantična heroina s mentalnom bolesti nije čest lik u rom-com žanru, a Carney i Hathaway fragilnoj temi pristupaju životno i filmski pa Lexi samu sebe uspoređuje s Gildom (Rita Hayworth) iz istoimena filma koji se u jednoj sceni vrti na TV-u. Rita je jednom rekla: "Svaki muškarac kojeg sam znala otišao je u krevet s Gildom i probudio se sa mnom". Što kaže Lexi? "Ne možeš ljudima pokazati samo jedan dio sebe. To je Hollywood, to je 'Gilda'". Lexi je Gilda i Rita u jednoj osobi, Hollywood i stvarnost.
Od televizije do televizije
Anne Hathaway je debitirala upravo na televiziji prije točno 20 godina u seriji Get Real, a do Modern Love je snimala isključivo filmove i dobila Oscara za sporednu ulogu u Jadnicima.
Objavljeno na portalu Slobodna Dalmacija
