Piše: Sead Vegara
Potpisnik ovih redova bio je među odabranim društvom koje je u kinu Meeting Point prije zvanične premijere na 32. Sarajevo Film Festivalu na svojevrsnoj pretpremjeri imalo priliku pogledati dokumentarni film Moj komšija Elvis (2026), reditelja i scenariste Gorana Gonza Lukića. Riječ je o ostvarenju koje pripovijeda priču prema kojoj ćete teško ostati ravnodušni. Priču o sarajevskom Elvisu Presleyju – Dušku Mandiću, čovjeku koji je živio muziku i za muziku. Već su dvije godine prošle otkako Duško nije sa nama, a Lukić je završio film u kojem Duškov živopisan život življen punim plućima predstavljen u dokumentarcu trajanja nekih sat i po kroz koje ćete se dobro nasmijati, ali i pomalo zasuziti.
Moj komšija Elvis; režija: Goran Gonzo Lukić; uloge: Duško Mandić, Mirjana Đeđibegović, Milomir Kovačević Strašni; 2026.
Dokumentarac počinje sa snimkom lisice koja trčkara i gavranom koji grakće, dok Duško ulazi u kadar vozeći se na električnom mopedu. “Ezopsovski početak“ odaje nastavak onoga što će skladno basni o lisici i gavranu biti i priča filma u kojem će Duško “svoj sir“ – “svoju gitaru“ – ispustiti – uštimati – tako da njome ispripovijeda svoj život, bez imalo ustručavanja i usprkos svima onima koji bi ga omaložavali. Lukić daje lični uvod u priču, a nastavlja je kroz izjave Duškovih najbližih, sestre Mirjane, te njegovih prijatelja i njega samog.
Tu Duško i njegovi pozanici pletu priču o nekadašnjem Sarajevu, običajima, vremenu davno minulom, susretu sa američkom muzikom i filmovima Elvisa Presleyja koji će očarati mladog Duška. U početku će mladac pjevati riječi onako kako ih čuje i razumije, što znači u “iskrivljenoj verziji“ engleskog, ali kako bude stasavao tako će više učiti i savladavati jezik. Igranke po Sarajevu na kultnim mjestima – Sloga, Fis, Ekonomija – bile su prva mjesta na kojima je Duško dovodio publiku do ekstaze svojim izvedbama Elvisovog i repertoara drugih američkih rock and roll muzičara. Naravno, mlad, lijep i još dobro pjeva – bio je “ljepilo“ za djevojke, koje su u redovima čekale da ih otprati kući poslije koncerta, prisjećaju se sagovrnici u Lukićevom dokumentarcu.
Odlazak u Ameriku sa bratom Dragoljubom Gugom, koji mu je bio desna ruka, menadžer i najveći oslonac, dovesti će ih u razne prilike, Kaliforniju, Las Vegas, i na Elvisov grob u Memfis, te naposljetku nazad u Bosnu i Sarajevo. Dok pripovijeda svoj život Duško to čini sa lakoćom, imajući smisla za humor i takta da vam opiše scenu sa bine u Las Vegasu (još potcrtanu sa arhivskom videosnimkom), gdje ga je zapazio vlasnik lokala i ponudio mu “posao od mjesec dana“, gdje će u njegovoj taverni pjevati Elvisa.
Zaista je Lukić napravio sjajan posao dokumentovavši Duškovu dragu i brižnu priču, montiravši masu materijala zajedno sa direktorom fotografije i montažerom Alenom Crnogorčevićem. Nema se šta zamjeriti tvorcima dokumentarca Moj komšija Elvis, jedino možda da su iskoristili još snimljenog materijala i time učinili film dužim, jer ovako ostaje žal i želja za još par momenata provedenih uz sarajevskog Elvisa Presleyja – Duška Mandića.
Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
