Piše: Edin Čusto (specijalno iz Cannesa za Filmofil)
Sve moderne porodice truhnu na svoje moderne načine. U filmu Gentle Monster, austrijska rediteljica Marie Kreutzer vraća se na Croisette s dramom sazdanom nezamislivim zlom koje se utjelovljuje pred našim očima. Savremenom evropskom filmu ne nedostaje drama koje razaraju slike savršenih porodica i modernih očeva. Slovački film Father, prikazan u programu Orizzonti Venecijanskog festivala, također se vrti oko očevog zločina, ali ipak ostavlja određeni prostor, koliko god uznemirujuće, da gledalac katastrofu sagleda iznutra. Gentle Monster je hladniji, optužujući i ne ostavlja prostor za simpatiju ili solidarnost. Kreutzer stvara čudovište i smješta ga unutar sistema koji ublažavaju mušku monstruoznost nakon što se ona razotkrije.
Gentle Monster; režija: Marie Kreutzer; uloge: Laurence Rupp, Léa Seydoux; 2026.
IMDb rejting: 5.5/10
Rotten Tomatoes rejting: 60%
Philip Weiss (Laurence Rupp) na prvi pogled djeluje kao ideal savremene muškosti. Visok, kršne građe, ostvareni filmski autor oporavlja se od profesionalne istrošenosti, nakon što se sa suprugom Lucy (Léa Seydoux), koncertnom pijanisticom, i njihovim mladim sinom Johnnyjem preselio u kuću nadomak Minhena. On je Austrijanac, ona Francuskinja, a njihov dom bez napora prelazi između njemačkog, francuskog i engleskog jezika. Djeluju kao oličenje kultivisanog evropskog boemskog komfora: umjetničke karijere, aktivan seksualni život, te egzistencija tiho amortizovana porodičnim bogatstvom.
Kreutzer vrlo dobro razumije kako takve slike štite muškarce. Philip pomaže Johnnyju da opere zube dok zajedno pjevaju Coldplayev “Yellow”, a nježnost scene gotovo prikrije njene uznemirujuće detalje: Philip je tek izašao iz tuša, peškir mu sklizne, a njegova nagost pred djetetom ostaje visjeti u prostoru s mučnom dvosmislenošću. Istovremeno, Kreutzer kadar gradi tako da namjerno naglašava Philipovo fizičko samopouzdanje i privlačnost, predstavljajući ga kao gotovo nedodirljivu sliku muške vitalnosti. Snaga drame na početku leži upravo u tim sitnim poremećajima, trenucima koji djeluju pogrešno i prije nego što ih je moguće imenovati.
Ta pogrešnost ubrzo postaje nemoguća za obuzdati. Dok se Lucyin svijet raspada nakon što minhenska policija pokuca na njihova vrata sa sudskim nalogom, ona otkriva da nije lako prestati voljeti čudovište, pogotovo ono koje sebe naziva nježnim. Seydoux Lucy igra s krhkom inteligencijom i rastućom bespomoćnošću. Od majke se očekuje da bude tumač svijeta svom djetetu, govori ona Johnnyju, ali se suočava sa svijetom koji više ne može objasniti ni samoj sebi.
Ono što slijedi jeste potpuni kolaps sigurnosti. Okrnjenja narativnom strukturom sendviča, sa prošlošću u sredini, Gentle Monster tjera ranija blaga objašnjenja da retroaktivno poprime trulež. Toplina, senzualnost i lakoća koje par projektuje na početku više ne djeluju održivo kada ih film ponovo sagleda iz promijenjene perspektive. Povratkom u sadašnjost, Kreutzer ostavlja gledatelja s uznemirujućom spoznajom da znakovi nisu bili ni potpuno vidljivi ni potpuno skriveni.
Pogled austrijske rediteljice prema muškarcima je oštar i nemilosrdan, ali Gentle Monster nije film samo o Philipu. On podjednako optužuje i strukture oko njega. Elsa Kühn (Jella Haase), policajka minhenske jedinice za seksualne zločine koja učestvuje u njegovom procesuiranju, nosi vlastiti privatni teret: oca oboljelog od demencije koji uznemirava i neprimjereno dodiruje njegovateljicu Nataliju. Poenta je direktna, ali efektna. Muškarci se opravdavaju, kontrolišu, ublažavaju, kontekstualizuju. Njihovo nasilje apsorbuju žene, radnice, porodice i sistemi osmišljeni da minimiziraju raspade.
U jednom trenutku Johnny, dirajući krastu na svom oguljenom koljenu, kaže kako je osjećaj lijep čak i kada boli. Ta rečenica postaje sumorni ključ moralnog univerzuma filma, svijeta u kojem se osjećaji, povreda i racionalizacija međusobno zapliću na načine koje likovi više ne uspijevaju raspetljati. Zaključen statistikom na ekranu koja Philipov zločin smješta u širi evropski kontekst, Gentle Monster tvrdi da nikada ne možemo do kraja upoznati drugu osobu. Riječ je o jezivoj priči, precizno odigranoj i režiranoj s velikom kontrolom. Ipak, težina filma djeluje dvolično. Kreutzer uspijeva razotkriti trulež skrivenu ispod slike savršenog oca, ali ne uspijeva u potpunosti odgovoriti na pitanje opravdava li izlaganje gledatelja ovoj vrsti noćne more proste spoznaje do kojih film dolazi.
