Piše: Midhat Ajanović Ajan

Moje prvo zaposlenje bilo je na sarajevskoj Skenderiji gdje sam u funkciji nekog nedefiniranog zanimanja zvanog "realizator kulturnih aktivnosti" proveo punih osam mjeseci godine 1985. i još tri mjeseca naredne 1986. Taj sam period svog života, kako mi je to inače običaj, spiskao trošeći ogromnu energiju i vrijeme da napravim nešto od čega gotovo niko, a ponajmanje ja sam, ima praktične koristi. Skenderija je u to doba imala najsavremenije projektore za prikazivanje filmova u bivšoj Jugoslaviji, sjajno ozvučenje i filmsko platno širine 32 metra pa je gledanje filma u tim uvjetima bilo prava milina. Belaj je bio što se, zbog skupog grijanja, ventilacije i čišćenja te ogromne sale, kao i propagandnih i drugih troškova oko prikazivanje filma isplatilo samo ako se proda makar pola ulaznica od 2500 koliko je ukupno stolica bilo instalirano u gigantskoj dvorani.

Dakle, isplativi su bila samo veliki filmski hitovi do kojih je bilo nemoguće doći jer su gradska kina organizirana u monopolsku firmu "Forum" prijetili distributerima da se slučajno ne našale i ne dadnu nam kopiju kakvog komercijalnog filma pa da im u velikoj sali začas potrošimo publiku. Stoga su prije mog vakta kroz skupe Skenderijine projektore prošle samo dvije filmske kopije, one na kojima su bile utisnute Bulajićeva Neretva i Šibin Valter brani Sarajevo, prilikom svečanih premijera tih filmova. Ipak sam, provodeći svaki dan doslovce 24 sata na poslu, uspio da, prvo jednim besplatnim cjelonoćnim filmskim maratonom na kojem su prikazivani stari filmovi privučem publiku, a onda se ipak nekako dočepam par poluhitova poput, ako se dobro sjećam, Galipolja i Prljavog plesa pa se gigantsko kino na Skenderiji polako zaholcalo.

Iz nekog razloga kojeg je nemoguće objasniti, jednog dana mi je pala na pamet potpuno luda zamisao pa sam svom direktoru Filipu Vukoviću, dobrom čovjeku kome film ipak nije bio jača strana, predložio da u slijedećem slobodnom terminu, kada se u Skenderiji ne budu održavali sajmovi ili koncerti, prikažemo jedan film sa temom iz srednjeg vijeka ("film s mačevanjem", rekao sam), koji je snimljen u sinemaskopu pa će ogromno platno biti potpuno pokriveno slikom i uz to radilo se o filmu koji je imao desetak međunarodnih nagrada. Prešutio sam, naravno, da je film ruski i da je, sa izuzetkom finalne scene, snimljen u crno-bijeloj tehnici.

Tehnički gledano, ništa nisam slagao. Andrej Rubljov je film sa srednjevjekovnom temom u sinemaskop formatu koji je višestruko nagrađivan na međunarodnim festivalima, štaviše u nekoliko anketa u kojima je biran najbolji film svih vremena dobijao je više glasova filmskih kritičara od Coppolinog Kuma ili Wellsovog Građanina Kanea.  Elem, projekciji je, prebrojao sam, prisustvovalo 33 čovjeka, od toga ih je 14 platilo kartu, a ostali su bili moji poznanici koje sam pustio da uđu džaba. Tih 34 ljubitelja filma, uključujući i mene, su taj dan sigurno zadržali u najljepšem sjećanju. Ljudi su sa sobom donijeli kese hladnih piva, mezetluke i ta tri sata istinski uživali u jednom od najautentičnijih i istovremeno najodlučnijih iskoraka filma u polje čiste poezije.

Sistem samoupravnog socijalizma i zemlja u kojoj je na snazi Zakon o udruženom radu su bili jedino mjesto na svijetu u kojem zbog tog svog skupog ćeifa ipak nisam ostao bez posla. Samo sam na sastanku pojeo gadnu poparu i odbilo mi od plate. Ali nije mi bilo žao jer sam bio siguran da bi se i baćuška Andrej Arsenjevič Tarkovski, da je znao za tu projekciju, slatko ismijao i bio sretan što u jednom malom gradu zgurenom među balkanskim brdima ima 34 svoja istinska fana od kojih je jedan, mrtav-hladan, spreman riskirati posao i platu samo da bi njegovo remek-djelo doživio u savršenim uvjetima.  

Andrej Tarkovski (Zavorožje 1932 - Pariz 1986) je bio poniženi genije. Ponižavali su ga mržnjom, ignorancijom i siromaštvom. Mrzili su ga onom silnom mržnjom kakvu jedino mediokriteti mogu osjećati prema istinskom talentu. Monstruozna devijacijaja jednog, u osnovi humanog učenja, jedno shvatanje cijelog društva kao mašine, kao traktora kojim upravlja birokratsko božanstvo, je svog smrtnog neprijatelja vidjela u individualizmu. Individualac Tarkovski je kažnjavan prešućivanjem i izolacijom. Dok je na Zapadu bio slavljen i nagrađivan kao jedan od najvećih genija u filmskoj historiji, u Rusije je živio kao anonimus i puki siromah: nije mogao izdržavati porodicu, isključivali su mu struju jer je nije imao čime platiti i sanjao je o tome da ima dovoljno para da kupi ženi novu sofu, a sebi pisaću mašinu i malo knjiga. Konačno, bio je ponižen zbog svoj ogromne ljubavi prema Rusiji.

Njegove filmove su smatrali subverzivnim iako nisu govorili ništa o socijalizmu, neki od njih čak ni o Rusiji, mogli su se jednako dešavati u prošlosti, budućnosti ili nekoj paralelnoj stvarnosti, u Americi, Pakistanu, Burundiju ili na nekoj udaljenoj planeti koju naseljava ljudska pasmina. Glavna optužba protiv Tarkovskog glasila je "zašto njegovi filmovi moraju biti drugačiji od svih ostalih". Kina u Rusiji nisu prikazivala njegove filmove, novine ih nisu smjele pominjati čak i kad dobiju nagrade na najvećim festivalima u svijetu. Jedine filmske kritike koje je Tarkovski dobijao u svojoj zemlji dolazile su sa partijskih govornica. ("Tarkovski u filmu Stalker govori o kraju svijeta. Znači li to možda i kraj socijalizma?").   

Samo u početku svoje karijere je imao sreće. Njegov debi, Ivanovo djetinstvo je nagrađen u Veneciji. Kada se sa Zlatnim lavom vratio kući sreo je Pasternaka, pisca "Doktora Živaga", koji mu je mu prorekao da će mu, nakon tog uspjeha, vlasti dati da snimi jos četiri filma, i nijedan više. Pogodio je u bobu. Dali su mu da snimi svoje filmove, ali ne i da ih prikazuje i da od toga nešto zaradi. Do kraja svog zivota u Rusiji Tarkovski je snimio još Andrej Rubljov, Solaris, Ogledalo i Stalker. Ne postoji niko ozbiljan ko mu neće priznati da je u tim djelima materijalizirao svoj intimni svijet u mediju filma sa istom snagom kojom je to uspijevalo genijalnim umjetnicima koji su pisali, slikali ili komponirali muziku.  

Prisiljen da štedi svaki metar filmske trake i bez ijednog specijalnog efekta, uspio je napraviti dva od tri najbolja znanstveno-fantastična filma uopće. Jedino se Kubrickova Odiseja može mjeriti sa Solarisom i Stalkerom. Kao i većina velikih režisera (Eisenstein, Fellini, Hitchcock, Wells, Cameron, Kitano… ) bio je sjajan crtač i neke stranice njegovih knjiga snimanja se mogu izložiti u galeriji. Pisao je sjajne pjesme i napisao jednu od najljepših knjiga o filmu koja postoji ("Rezbareći vrijeme"). Veliki Ingmar Bergman gledao je 1973. Andreja Rubljova i sa, za njega potpuno netipičnim, ushićenjem javno izjavio da je to apsolutno najveće filmsko djelo ikada snimljeno. Sam Tarkovski je Ukrajinca Sergeja Paradžanova smatrao najvećim i bio je jedan od rijetkih njegovih kolega koji je javno digao svoj glas kada je vlast režisera Sjenki zaboravljenih predaka poslala na robiju zbog takve "krivice" kakva je homoseksualizam.

Tarkovskog su žigosali kao "neprijatelja društva" zbog njegove navodne religioznosti. Nije bio religiozan, ali je vjerovao. ("Istinska poezija dolazi iz našeg osjećaja za religijsko. Pjesnik ne može biti nevjernik.") Ostavio je iza sebe cijelih jedanaest projekata koje mu nisu dali da budu snimljeni. Svijet je ostao siromašniji za, među ostalim, Hesseovu "Igru staklenih perli" i Camusovu "Kugu" u filmatizaciji Andreja Tarkovskog kao i za njegov životni san: film "Idiot" prema romanu Fjodora Dostojevskog.

Kako to samo Slaveni, i oni najveći i oni najmanji, umiju raditi sebi i svojima: Tarkovskog su unizili do dna. Na kraju je pao u duboki očaj. ("Nikome ne trebam. Ja sam ništa. Svi su me izdali i svi će me izdati"). Pokušao je živjeti i raditi u inostranstvu. Nije išlo nikako. ("Ja sam gotov. Ne mogu živjeti ni u Rusiji ni ovdje.") U Italiji je snimio Nostalgiju, u Švedskoj Žrtvu, ali bio je to Tarkovski samo izvana. Duša tih filmova je ostala negdje na nepreglednim stepama, beskrajnim brezovim šumama, na obalama goleme rijeke po kojima su se rasule zrele jabuke, u zemlji koju je toliko silno volio i koja mu je toliko ostala dužna. Umro je brzo nakon snimanja Žrtve. Tijelo mu se raspalo i rastočilo usljed opake, najopakije bolesti. Umro je kao mučenik i svetac. ("Ja neću da budem svetac, hoću da pravim stvari", govorio je često.)  Ni posljednju želju mu nisu htjeli ispuniti: nije sahranjen u Rusiji. 

U knjizi njegovih intervjua kojih nije premnogo i koji su bili razbacani po raznim časopisima širom svijeta i na raznim jezicima moguće je naći svjedočanstva samog Tarkovskog o vlastitoj poetici. Na jednom mjestu Tarkovski objašnjava svoj odnos prema Eisensteinu kojeg je, iako se njegov montažni koncept razlikovao od Eisensteinovog dijalektičkog principa kao zemlja od neba, smatrao svojim duhovnim ocem:

“Ništa ozbiljno ne može nastati bez tradicije. Prvo ti ne možeš izaći iz svoje ruske (švedske, talijanske, njemačke…) kože i pokidati vezu sa tvojom zemljom, narodom, onim što je ranije stvoreno u njegovoj umjetnosti. Drugo, novi film je eksperimentalni i želi se nametnuti kao startna tačka za budućnost. Ja u to ne vjerujem i meni to ne treba. Za mene je eksperimentirao Eisenstein. Ja nemam pravo eksperimentirati jer ja sam fundamentalno ozbiljan prema onome što radim. Želim postići rezultat. Ti ne možeš postići rezultat eksperimentom. Ja želim stvoriti važne filmove.“

Drugi umjetnik filma kojeg je izuzetno poštovao bio je Dovženko jer su „njegovi filmovi izrasli iz zemlje“ kao plodovi u vrtu koje bi on zalijevao i uzgajao svojim rukama. Želio mu je biti sličan tako što bi njegovi filmovi bili “dijelovi moje zemlje“. “Ako ne uspijem u tome ja sam mrtvac“, rekao je u vrijeme dok je gradio svoje filmsko čudo Rubljov. Zanimljivo je da su me se intervjui koje je Tarkovski dao u povodu filma Nostalgija koji ja držim vjerovatno najlošijim (najmanje dobrim) u njegovom opusu najviše dojmila. Vjerovatno stoga što su ti intervjui kao i film nastajali u vrijeme kada je Tarkovski morao napustiti zemlju koju je toliko volio. Kada su ga novinar pitali u kojoj će zemlji tražiti azil rekao je: “To je kao da me pitate u koji ću grob sahraniti vlastito dijete.“

O svojoj, ali i nostalgiji drugih ljudskih bića rekao je riječi koje zbilja vrijedi prevesti:

“Nostalgija je nemoć pred licem svijeta, bol čovjeka koji nema mogućnost prenijeti duhovnost na druge ljude.“ I na drugom mjestu: “Postoji samo jedno putovanje – ka samom sebi i svijetu u nama. Tumaranje po površini ove planete ne može nas naučiti mnogo.“

Prije one projekcije u Skenderiji već sam jednom vidio Rubljova. Gledao sam film poslije još dva puta, ali nisam siguran da sam ga ikad potpuno razumio. Ako je to uopće moguće. Filmske slike su samo "detalji koji imaju za cilj da sakriju ono što je uistinu film" kako je to govorio Tarkovski. Tu čudesnu studija o umjetniku, srednjevjekovnom ikonopiscu Rubljovu, koji se nemoćan da se odupre ljudskom zlu samokažnjava, taj fascinantni film koji počinje i završava dvjema najsnažnijim scenama koje sam ikad vidio, i u životu i na filmu, najbolje je govorio, ne bilo koji filmolog, već neki profesor matematike i nosilac Lenjinovog ordena rada, neki Manin koji je bio veliki poštovalac Tarkovskog:

“Dvadeseto stoljeće je donijelo emotivnu inflaciju. Kad čitamo novine, mi više ne osjećamo razliku između vijesti o dva miliona mrtvih u Indoneziji i najnovijih rezultata hokeja na ledu. (…) Jedino istinski umjetnici mogu učiniti da ponovo osjetimo istinsku mjeru stvari. Njihov talent je nepojamno težak teret koji oni nose kroz svoje živote, moramo im biti zahvalni zbog toga.“