Piše: Vesko Kadić
Pored rukovođenja školom Pixel, Berin Tuzlić veoma uspješno bavi se i stvaralaštvom na animiranom filmu. Autor je nekoliko animiranih filmova, i nešto manjeg broja animiranih serija. Javnosti se prvi put predstavio zapaženim animiranim filmom All Is Good I Am Dead (2003), kojeg je radio za FTVBiH. Film crno–bijele strukture (prevladava siva boja) na ironičan način govori o mladiću koji u starom dijelu Sarajeva traži javni WC, što je i razlog da kasni na sastanak s djevojkom. Glazbena podloga ovoga animiranog filma, samo djelo čini da liči na televizijski spot, no to je samo privid, jer Tuzlić riječi melodije koristi kao scenarističke rečenice, na osnovu kojih nastaje kontrapunkt slike i zvuka. Ova Tuzlićeva karakteristika, dosljedno biti će sprovedena i u njegovim kasnijim ostvarenjima, s time da će se na nekim tonskim mjestima nalaziti naglašeni šumovi.
Odlika njegovog drugog animiranog filma I Dont Know Where And I Dont Know When (2007) osebujna je likovnost (grafička harmonija kadrova crnog i crvenog tonaliteta) pomoću koje izražava određene ideje, tako da je svaka radnja filma, svaki segment priče, asocijacija za sebe (grad, djevojka, sat, groblje, noge u pokretu, helikopter, ruka s revolverom, itd). U sličnom stilu radi i svoje druge filmove, kao što je You Can't Kill Love (2007), u kojima su likovi individue okrenuti sebi, a njihovi pokret oličenje je njihove volje za akcijom. Stoga, gledanje Tuzlićevih filmova djeluje kao košmar, ukoliko se želi dosegnuti poruka djela, ali i kao zadovoljstvo, ukoliko se u promjeni oblika, linija i boje, otkrivaju zakonitosti pokreta kao određene svrhe.
Za razliku od animiranih filmova u kojima se osjeća autorski rukopis, Tuzlić paralelno radi i reklamne serije, koje, opet, imaju svoje druge zakonitosti i smisao koji egzistira na reklamnoj ili edukativnoj poruci. Takva je TV serija koju je radio za firmu Lijanovići, u kojoj se na čisto školski način upućuje apel djeci da koriste određene proizvode, pa će kao što to bajka i nalaže “jedino pod tim uslovima i porasti“. (Sjetimo se Šešelja i njegovog reklamnog filma Mudra lija.) S druge strane, Tuzlić zna biti i ironičan i humorističan, što se da primjetiti u satiri Sataraš (2006). Najozbiljniji pomak, na umjetničkom planu, Tuzlić čini u seriji Java, koja će biti sačinjena od desetak epizoda, u kojima se glavni lik (sav pretvoren u trup) pojavljuje u različitim ulogama, čiji gegovi ovise o sadržaju teme.
Van svega do sada rečenog, spadaju dva Tuzlićeva animirana filma. Prvi je Kulin ban (2006), rađen s Adnanom Mahinićem, u kojem pratimo put čuvene bosanske povelje od Dubrovnika do St. Petersburga. Scenografija i likovi dati su realistički (stil crteža animatora Jurinka Rajića iz Neuma, o kome će biti govora kasnije), a zanimljivost radnje ogleda se u činjenici da je povelja služila kao papir u kojem su dubrovački trgovci zamotavali ribu (!?). Drugo njegovo neuobičajeno djelo, kada je u pitanju vlastiti animirani rukopis, je Night and Day (2007), već toliko puta viđeni spoj animacije i realističke fotografije. I ovoga puta, ali dosta izražajnije, slika prati riječi neke glazbene melodije, a crno–bijela fotografija u kontrastu je s likovima djevojčice i dječaka, koji su predstavljeni crvenim linijama.
Sve u svemu, Tuzlić je veoma zanimljiva pojava u bh. animaciji, te da se više angažuje na apstrakciji crteža i apsurdnosti ideje, njegovo stvaralaštvo bilo bi kudikamo zapaženije i van granica Bosne i Hercegovine. I prije nego što započnemo posljednje poglavlje koje se odnosi na školu animacije u Neumu, posvetitićemo se trenutačnim dešavanjima na polju animacije 2007. godine u BiH. Svakako najzanimljiviji događaj kada je u pitanju animacija u BiH, početak je rada na dugometražnom animiranom filmu Sarajevo. Nakon Daytona, kada glavni grad BiH najzad izlazi iz okova rata, Nedžad Begović bavi se snimanjem TV emisija, asistira na igranim filmovima, i radi svoj prvi dugometražni dokumentarni film Sasvim lično (2005) koji je bio bh. kandidat za Oscara, te s istim obilazi mnoge svjetske festivale, baš kao što je to dosta ranije radio s animiranim filmovima.
Za emisiju Animacija u BiH, Begović odgovara zašto se ponovo, makar kao redatelj, prihvaća rada na animiranom filmu Sarajevo:
“Imao sam osjećaj da sam se zauvijek oprostio od animacije, nakon što sam se, doslovno, posvetio filmskoj režiji, no, odjedanput se pojavi Fazla (kompozitor i pjevač Zlatan Fazlić), pojavi se Ozren Kebo (scenarista filma), pojavi se Davor Pušić (producent Fista i producent ovoga filma), koji su mi se obratili sa idejom da žele da prave dugometražni crtani film. Kako sam shvatio, to je priča o Sarajevu i njegovom razvoju kroz epohe. I nakon što sam uvidio da se složila pozitivna energija darovitih stvaralaca, na neki način počelo me sve to zanimati. Trenutno se radi na finalnoj verziji scenarija, neke crtačke skice su već napravljene i sada je samo pitanje crtačke forme. Naravno, ne možemo nas desetak, uz tehnologiju koju posjedujemo, učestvovati u njegovoj proizvodnji i napraviti nešto slično, kao što se to čini na Zapadu sa timom od stotinjak ljudi i najsavremenijom kompjuterskom tehnikom. Mogli bi, pod uslovom da pet ili desetak godina života potrošimo na njegovu realizaciju.“
Imajući na umu da je Begović i ranije pobjeđivao svoje protivnike, prije svega s odličnim idejama, a potom i eksperimentom u formi likovnosti, konvencionalno animirana priča Sarajevo, mogla bi imati uspjeh, barem kada su u pitanju njegove lucidne redateljske ideje, kojima će biti podređena likovnost, igra glavnih junaka, i scenografska rješenja. Naravno, ukoliko sve nabrojano bude pod Begovićevom kontrolom.
Da nije bilo posljednjeg rata na prostorima bivše Jugoslavije, te završetka najpopularnijeg hrvatskog dugometražnog animiranog filma Šegrt Hlapić (1997), i da nije nakon godina proizvodnje filma “Croatia film“ prestala s radom na dugometražnoj animaciji, pitanje je da li bi jedan od članova tima animatora toga filma Jurinko Rajič osnovao “Studio Neum“, čije je utemeljenje imalo jasan cilj: odgajati mladi naraštaj na temeljima značenja animiranih slika. Dakle, tvorac neumske škole animacije Jurinko Rajič, 2003. godine uz svesrdnu pomoć Ministarstva kulture i sporta Federacije BiH (posebice agilnog Gavrila Grahovca) pokreće u Neumu, jedinom bh. mjestu koji izlazi na more, skoro pa utopijski projekt kada je kultura u pitanju. U početku na nastavu ide svega nekoliko polaznika, prvenstveno osnovaca iz Neuma, da bi se sljedeće godine rad škole proširio i na Mostar, gdje je počeo prvi kamp animiranog filma u BiH. Naredne godine, dakle 2005, kamp se održava u Neumu, da bi u sljedeće dvije godine nastao “Radni kamp animiranog filma Neum“, u okviru koga se pokreće i Internacionalni festival animacije.
O samom festivalu, nešto kasnije. Dakle, sadašnji “Radni festival animiranog filma“, kako mu je zvaničan naziv, pohađaju đaci i studenti iz većine sredina u BiH, a nastava se odvija sredinom januara svake godine. Posljednja dva kampa završilo je nešto više od šesdeset polaznika, kojih su educirali najeminentnija imena animacije iz Hrvatske, Srbije i BiH. Program kampusa sastoji se iz tri osnovna dijela: tehnika animacije, rad na računaru, i izrada kolektivnog videorada. Kada su u pitanju osnovi tehnike animacije, tu se izučava rad u olovci, određivanje ekstremiteta crteža, i međufaziranje. Dalje se proces nastavlja u računaru, gdje se crteži kopiraju i koloriraju, da bi u daljnoj fazi svoju završnicu, uradak doživio u montaži. Kada je u pitanju sami crtež, on se sastoji iz karaktera (glavni i sporedni likovi), i pozadine (scenografija). U profesionalnoj produkciji svaku od ovih faza radi za to obučeni stručnjak, dok u neprofitabilnoj proizvodnji, obično je jedno lice i crtač i animator i redatelj. Naravno, i sami uratci skromnijih su tehničkih zahtijeva, jer samo takve je moguće da realizuje jedna osoba. No bez obzira na jednostavnost projekta, uratci polaznika Radnog kampa, imaju zadovoljavajuća tehnička rješenja, i inventivne izvedbe ideje. Do sada je u okviru neumskog Kampusa nastalo nekoliko animiranih filmova, čiji su animatori bili sami polaznici, pod stručnim vodstvom Jurinka Rajiča.
Neki od tih filmova prikazivani su na brojnim festivalima izvan BiH, a jedan od najprepoznatljivijih uradaka iz neumske škole animacije filma je Emina (2005), nastao na čuvenim stihovima pjesnika Alekse Šantića, koje su posvećene mostarskoj istoimenoj ljepotici. Bez obzira što na prvi pogled djeluje kao sama likovna ilustracija najpoznatije narodne pjesme nastale u Mostaru, animirani film posjeduje nekoliko vizualno lirskih zapažanja, koja su svojstvena samo ovome animiranom rodu. Ako se k tome doda izvanredan kolorit mostarskih avlija i sokaka, pokret aktera datih u pretapanju, i izvedba izvrsne glazbene podloge ansambla Mostarske kiše, onda je ovaj troipominutni animirani film prava poslastica, i za oko i za uho.
No na planu istraživačke vrijednosti animacije, on se zadovoljio animacijom u klasičnčnom poimanju crtanog filma. Još su zapaženi uratci polaznika neumske škole, Mostarski letači (2004) i Moja mala vala (2005), koji u istom vizualnom stilu, realizmu scenografije i likova, upotpunjuju cjelokupnu sliku neumske škole animacije, koja s pravom može da nosi epitet škole, jer se u njoj njeguje prepoznatljivi stil klasične animacije, sličan diznijevskoj, što je opsesija svakog mladog bića koji se educirao na filmovima čuvenog svjetskog maga klasičnih animiranih ostvarenja.
S opisom sarajevske i neumske škole animacije, kao da se zaklapaju stranice o animaciji u BiH. Možda se već sutra u nekom drugom gradu u BiH, pojave animatori početnici, ili njihovi pokušaji da se realizuju animirani filmovi. O njima će, sigurno, govoriti netko drugo izdanje povijesti animacije u Bosni i Hercegovini. Da li je ovim iscrpljeno sve što se o povijesti bh. animacije dalo kazati? Sigurno da nije! No, autor ovih redova stekao je osobito zadovoljstvosam: kao ljubitelj animiranih ostvarenja imao je prilike da u skoro godinu dana provedenih u društvu s živim animatorima bh. animacije i njihovim ostvarenjima, uživa u izmišljenom svijetu pokretnih crteža. Nitko se od njih nije ponašao kao dijete koje samo voli animirani film. Naime, svatko se predstavio kao ozbiljni znalac i stvaralac sličica, čiji život udahnjuje stručna ruka jednoga animatora. Ovim riječima potpisnik ovog uratka bi i završio osvrt na jedan dio povijesti bh. animacije, koja će svakome zainteresovanom za „život animiranog filma“, posebice bosanskohercegovačkog, svakako dobro doći. U ma kojem sadašnjem obliku, i u ma kojoj budućoj namjeri.
