Piše: Midhat Ajanović Ajan

Godine 2010. mi je već bilo dosta turbulencija u životu, jedino me još zanimalo gledati filmove i fudbal na televiziji. Zato sam isprve po automatizmu odbio poziv iz Krakowa gdje su me uvrstili među dvadeset i pet vodećih svjetskih eksperata koji će svojim glasovima izabrati najbolji animirani film nastao u posljednjih pola stoljeća, a sve to u povodu jubileja, pedeset godina od osnivanja internacionalnog društva za promociju umjetnosti animacije, ASIFA-a. Tek kad je e-mail otišao, pokajao sam se. Riječ je o ipak prevelikom priznanju kakvo se ne odbija i osim toga volim gradove srednjoevropskog šmeka, a Krakow je prototip jednog takvog grada možda čak i u većoj mjeri nego je to Prag. No, eto brzopleto sam odbio ukazanu čast i šta je tu je...

Srećom Poljaci su Slaveni koji su prošli kroz takozvani "komunizam" i njihov je način razmišljanja sličan našem južnoslavenskom. Nekoliko dana kasnije dolazi novi e-mail od sekretarice Festivala u Krakowu koja mi piše da "nije razumjela" moju poruku jer je imala "problem s formatiranjem". Pita je li ja ono dolazim u ponedjeljak ili utorak. "U utorak!", odgovaram i hvatam se putne torbe. Prva šetnja prelijepim gradom i ručak. Srednjoevropljanin u meni obožava arhitekturu, umjetnost i humor ovog područja, ali Turčin u meni ne podnosi ovdašnje kulinarstvo. Jedem nekakve gulaše, mesne palačinke i štrudle, a sve u meni vapi za ćevapima, burekom, somunom, sarmom, klepama, bamijom, đulbastijom...

Djevojčica koja mi je dodijeljena kao vodič veli da studira političke nauke što sam odmah mogao pogoditi jer voli pričati o politici. Kaže da se ne sjeća starog sistema pa je zanima mogu li ja napraviti neku usporedbu s obzirom da sam iskusio i jedan i drugi. Kažem joj da su po mom mišljenju obadva jednako loša i da nema tog sistema koji će biti dobar dok god je čovjek loš i kvaran. "Ne pravi sistem čovjeka, već čovjek sistem", kažem djevojci ono što danas pouzdano znam, a što će i nju život naučiti na dugom putu do mojih godina. Sutradan imamo konferenciju u Gradskoj vijećnici na kojoj ćemo prezentirati naš izbor. Ja sam na prvo mjesto moje liste stavio film Don Kihot Vladimira Kristla koji se uopće nije plasirao na konačnu listu, drugi je bio Uštimavanje instrumenta Jerzyja Kucieje koji je završio na osmom mjestu, ali je zato Bajka nad bajkama kod mene treća u konačnici zauzela drugo mjesto, dok je Ruka Jirija Trnke kod mene peta, plasiran na ukupno treće mjesto.

Ukupni pobjednik je Mogućnosti dijaloga iz 1982. slavnog češkog nadrealiste Jana Švankmajera koji je kod mene bio jedanaesti. Iako se dakle moja i konačna lista nisu sasvim poklopile organizatori su insistirali da baš ja održim govor prilikom sutrašnjeg proglašenja rezultata glasanja. Provodim večer u hotelu pripremajući govor čiji je smisao da odgovorim na jednostavna pitanja, šta je to što smo mi birali. Pravim historijat sličnih glasanja, napominjući da je to bilo 1980. u Bruxellesu i da je tada nadmoćno pobijedio film Blinkity Blank Normana McLarena, a moj favorit Don Kihot tada bio peti, te da je animacija savršen pokazatelju ljudskog razvoja u nekoliko temeljnih oblasti kakvi su tehnologija, načina gledanja na najvažnija pitanja čovjeka i društva, ali i način na koji su ljudi sanjali o sebi samima i o svom svijetu.    

Na kraju, sretan što sam skinuo taj tovar s leđa, uranjam u mrak kino-dvorane gdje će se odvrtiti prvih deset filmova sa liste. Nakon svih tih animiranih fantazija, nadrealizma i materijaliziranih snova želim pogledati nešto stvarno i realistično, a osim toga zanima me "normalna" filmska produkcija u Poljskoj, dakle ono što se daje u običnom kinu. Ovo pogotovo što zbog totalne dominacije holivudskog filma u Švedskoj praktički nemoguće pratiti dešavanja u kinematografiji koja je dala Wajdu, Munka, Zanussia, Zulawskog, Holland, Kieslowskog, Borowczyka, Lenicu... Osim onoga što se katkad pojavi na festivalu u Göteborgu pojma blagog nemam o novijoj produkciji u jednoj od uopće najvažnijih filmskih zemalja. 

Biram na slijepo film Dom zly (Kuća zla, 2009) autora Wojciecha Smarzowskia i pogađam u sridu! Iako je po formi riječ o trileru sa nekoliko efektnih citata u slavu starijih (Poštar uvijek zvoni dva puta) i modernijih (Fargo) klasika žanra film bi se mogao sažeti u rečenicu: kako su nas napravili alkoholičarima i kako nam je alkohol skočio na nos. Svi mi djeca komunizma pijemo ko smukovi i uglavnom nam rakija na kraju dohaka što je vrlo plastično dočarano u filmu čija se radnja paralelno dešava 1982. i 1978. gdje se svi likovi bjesomučno oblokavaju. U prvoj od dvije paralelne narativne linije nalazimo se u nekoj poljskoj zabiti na planini Bieszczady prekrivenoj snijegom gdje pratimo grupu policajaca koja istražuje slučaj, a druga introspektivno pomaknuta četiri godine u prošlost gdje fokusni lik, palikuća i propalica Edward Srodon (izvrsni glumac koji tumači taj lik zove se Arkadiusz Jakubik), priča svoju verziju onoga što se dogodilo 1978. kada je u požaru za koji njega optužuju stradalo dvoje ljudi.

Srodon je poljoprivredni tehničar koji nakon osobne tragedije, smrti supruge koju je režiser predočio naprosto genijalno: čovjek padne i umre, i to je to - nema ga više. Nakon nekoliko godina u kojima je samo pio Srodon dobiva posao u državnoj zadruzi na Bieszczady gdje susreće Zdzislawa, zvanično poljoprivrednika, a ilegalnog proizvođača votke za ruske vojnike iz obližnje baze i njegovu mnogo mlađu ženu Boženu. Njih dvojica se zacugaju i razgaljeni votkom otkriju jedan drugom da u šteku imaju lovu koju bi mogli uložiti u zajednički biznis. Međutim, pri prvim zracima trijeznosti obojica odluče onog drugog izraditi i ukrasti mu pare što se u brutalnom krešendu završi velikim požarom u kojem Božena i Zdzislaw izgore.  

Četiri godine kasnije Edwardu je policija ušla u trag i u zimskom ambijentu odvija se drama koja ima jasnu političku pozadinu. Mroz, jedan od malobrojnih nekorumpiranih i koliko-toliko trijeznih policajaca, pokušava rekonstruirati cijeli događaj i poslati Edwarda na robiju, ali u to se umiješa politika koja palikuću želi osloboditi i povjeriti mu jedan važan zadatak. Naime, "Solidarnost" je već podobro uzdrmala stabilnost staljinističkog režima koji pokušava kompromitirati taj radnički pokret šaljući okorjele kriminalce da se učlane u njega i moralno ga rasture iznutra. Otprilike na isti onaj način na koje su gramzivi kvarnjaci rasturili komunistički pokret i njegovu centralnu ideju.  

Smarzowski je novi poljski majstor realizma i usporedba na prvu loptu sa Waydom je neizbježna. Film je tako uvjerljiv da se osjeća smrad alkohola koji likovi nesmiljeno uništavaju i koji uništava njih od čega i mi u publici postajemo jednako pijani i bespomoćni. Punih 12 godina trebalo je Smarzowskom da zajedno sa koscenaristom Lukaszom Kosmickim napiše ovu priču. Zbog autentičnosti scene su snimane u sred mraznog mraza i pod stvarnom, a ne umjetnom kišom čime reditelj podsjeća na jednog drugog velemajstora filma – Kurosawu.

Kuća zla funkcionira kao metafora za socijalističku Poljsku koju Smarzowski vidi kao mračni zatvor u kojem caruju pohlepa, korupcija, izdaja najsvetijih ideala i temeljnih moralnih principa za šaku zlota. Apsurd tzv. "socijalizma" sadržan je u tome što su ljudi bili gramzivi tamo gdje su darežljivost i odricanje bili uvjet bez kojeg sistem nije mogao opstati. Naravno, ovo nije kretenski "antikomunistički" film jer samo naivčine za koje je "smrt neprovjerena glasina" vide stvari crno-bijelo. Svako vrijedno djelo na tu temu, a ovaj film to sigurno jest, govori da to NIJE bio socijalizam, pogotovo ne komunizam. Konačno, nijedan istinski umjetnik ne može ne biti "komunist" jer šta je umjetnost nego dar ljudima čiji je smisao da nas sviju učini boljim i humanijim.

Čim sam izašao iz kina otišao sam u knjižaru i kupio DVD sa prvijencem Smarzowskog Vesela (Svadba, 2004), žestokoj satiri o novoj "kapitalističkoj" Poljskoj koji govori da su ISTI ljudi, umjesto komunizma sada priglili kapitalizam i od ateista se preobrazili u bogomoljce, ali sve to iz jednog te istog razloga - pohlepe. U godinama koje su došle poslije Smaryowski će snimiti filmove kakvi su Róža (2011) o progonu njemačke nacionalne manjine, Kler (2018) o dubinskoj korupciji u Katoličkoj crkvi ili Dobra kuća (2025) o strukturnoj mizoginiji u poljskom društvu.

Samo jedna istinski kulturna nacija može proizvesti i podnijeti ovakvu razarajuću samokritiku – tek kad spoznamo koliko smo loši imamo šanse postati boljima. Tamo gdje sami sebe uvjeravamo da smo izabrani, nebeski i kakav već sve ne narod, a zapravo smo zapuštena nepismena bagra koja se divi najvećim huljama iz svojih redova, nikakvog civilizacijskog napretka neće i ne može biti.