Moonfall: Zvijezda tjera Mjeseca, na Zemlju ga zatjera

Piše: Sead Vegara

Da je kojim slučajem Roland Emmerich školu učio u Sjedinjenim Američkim Državama možda bi mu se i moglo oprostiti na elementarnom nepoznavanju zakona fizike, s obzirom na jedinstvenu profiliranost američkog obrazovnog sistema. Sistema obrazovanja u kojem vas, nakon što uvide u čemu ste (po)najbolji, za to i usmjeravaju i pripremaju, da ne kažemo treniraju. Jer, Emmerich je školu režije završio u rodnoj Njemačkoj, kao i osnovno i srednje obrazovanje, koje je za razliku od onog američkog širokog spektra znanja i zvanja. Od prvog filma, diplomskog rada The Noah's Ark Principle (1984), moglo se vidjeti da tada mladi Emmerich naginje ka “spektakularnim“ pokretnim slikama. Naravno, za to je kriv niko drugi do Lucasov Star Wars: A New Hope (Ratovi zvijezda: Nova nada, 1977), zbog kojeg je Emmerich i odlučio studirati režiju.

Moonfall; režija: Roland Emmerich; uloge: Halle Berry, Patrick Wilson, John Bradley; 2022.

IMDb rejting: 5.3/10

Rotten Tomatoes rejting: 38%

Da skratimo priču, Emmerich se u Hollywoodu probio sa Univerzalnim vojnikom (1992), da bi nakon toga režirao Stargate (1994), te film Dan nezavisnosti (1996), koji će ga ustoličiti kao majstora filma katastrofe. Svu svoju rediteljsku moć i talenat unio je u imbecilnu, ali nikad do tada viđenu i megalomanski uprizorenu priču o napadu vanzemaljaca na Zemlju. Bio je to istinski holivudski spektakl u kojem se itekako mahalo američkom zastavom, te prvi film u nizu u kojem će Bijelu kuću sravniti do temelja.

Sada, kada premotamo traku 26 godina unaprijed, i preskočimo sve one filmove, dobre i loše, više loše nego dobre, Emmerich se vratio sa ultimativnim filmom katastrofe naslovljenim Moonfall (2022). Filmom u kojem je prekršio sve moguće (i nemoguće!) zakone fizike, u kojem kopira priču svog najpoznatijeg filma, samo da bi joj dodao, začinio je sa još nekoliko elemenata svojih filmova (“The Day After Tomorrow“, 2004, “2012“, 2009), ali i, očito, pričom Armageddona (1998) Michaela Baya. Kada bismo raščlanill Moonfall do najsitnijih detalja, uvidjeli bismo da je riječ o toliko stupidnoj ideji koju je Emmerich pokušao opravdati kvazinaučnim i idejama teorije zavjere. Mjesec će „pasti na Zemlju“ jer je „iskočio iz svoje orbite“; Mjesec je šuplja vanzemaljska građevina; misija Appola 11 je otkrila postojanje napredne alienske tehnologije, a NASA je držala sve to zataškano do sada kada na vidjelo izlaze detalji koji upućuju na još veće tajne...

U svakom slučaju, da biste istinski uživali u Emmerichovom filmu Moonfall, potrebno je da u potpunosti isključite moždane vijuge, k'o što bi narodskim jezikom bilo rečeno: „pustite mozak na pašu“, i ne tražite ni najmanju nit logike. Doduše, jasno je to i samom reditelju, mada izjave poput onih da filmski studio Disney sa Marvelovima filmovima i onim iz Star Wars franšize uništava kinematografiju, nikako nisu na mjestu s obzirom kakve filmove on sam isporučuje publici. U biti, ono na što Emmerich upozorava jeste sveopća franšizacija filmskog biznisa, ali se nije mogao oduprijeti istoj ostavivši svojevrsni cliffhanger, kojim daje mogućnost za potencijalni nastavak. Srećom, box office rezultati za Moonfall ukazuju da se to po svoj prilici neće desiti.   

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
Prehodna
Marry Me: Dobro, dobro zašećerena limunada
Sljedeća
Uncharted: Dva sata zabave u mraku hrama sedme umjetnosti