Piše: Sead Vegara
Po ko zna koji put (četvrti?) novi film bh. oskarovca Danisa Tanovića otvara Sarajevo Film Festival. Prvi put se to desilo 2001. sa njegovim prvjencem Ničija zemlja (No Man's Land), za koji je i nagrađen najvećim priznanjem u svijetu filmu – popularnim Oscarom. Da li se to desilo i 2010. sa njegovim ostvarenjem Cirkus Columbia, potpisnik ovih redova baš i nije siguran, ali ono u što jeste, prije tri godine imali smo još jedno domaće otvaranje sa Danisovim filmom Deset u pola. Tada, prije tri godine Deset u pola je igrao na ukupno 14 lokacija, od kojih je 13 bilo u Sarajevu i jedna u Mostaru. Sada baš i nije toliko grandiozno otvaranje, na samo šest lokacija, četiri u Sarajevu i po jedna u Mostaru i Tuzli.
My Late Summer; režija: Danis Tanović; uloge: Anja Matković, Uliks Fehmiu, Goran Navojec, Mario Knezović; 2024.
Da li je novi film Danisa Tanovića korak naprijed za reditelja ili ipak korak nazad? Ono što je posjedovao Danisov Deset u pola, a to su izvanredni glumački performansi Izudina Bajrovića i naturščika Almira Palate, slično se može konstatovati i za njegov novi film Nakon ljeta; fe-no-me-nal-ni Goran Navojec i izvanredni Mario Knezović. Dvojac poput starih uhodanih jazzera provodi vrijeme pred kamerama “nabacujući“ si replike stvarajući male glumačke bravure sa tolikom uvjerljivošću da pored njih svi ostali izgledaju nestvarno. Doduše, jedna od scenaristica je i glumica Anja Matković, koja je svoj performans također dovela na (zavidan) nivo. Lako potrošen, inače uvijek odlični, Uliks Fehmiu ovdje djeluje (po)malo drveno.
Uz sve to rečeno, a dodajući još veoma kvalitetan rad direktora fotografije Miloša Jaćimovića, te nadasve zanimljivu montažu Redžinalda Šimeka čini se da je riječ o koraku naprijed za reditelja. Ali, kada bismo to tako okarakterisali, to bi bila laž. Čak glumački i tehnički nadprosječan novi film Danisa Tanovića daleko je od kvalitetnog ostvarenja. Da je reditelj htio da snimi klasični feel-good-movie kao što se isprva čini, sve predispozicije su bile tu: ljeto na otoku na Jadranu, šarolika lepeza (živopisnih?) likova, komične (?) situacije, u toj namjeri je uspio tek polovično. To se prije svega ogleda i u scenarističkoj postavci trojca Matković-Nikola Kuprešanin-Tanović, koji su ispisali nedovoljno duhovit i ujedno nedovoljono dramski nabijen film. Desi se tu poneka zrela šala, ona od koje ćete se baš-baš dobro nasmijati, ali je film dramaturški neujednačen.
Priča počinje sa dolaskom djevojke Maje (Matković) na otok na Jadranu iz razloga koji je samo njoj znan, koji su prevashodno scenaristi, a time i sam reditelj odlučili otkrivati postepeno, dok se radnja u filmu lagano odvija. Gradonačelnik mjesta (Navojec) zamijeni je za konobaricu, te joj ponudi besplatan smještaj i posao, na šta ona i pristane jer će posao koji je došla obaviti potrajati mnogo duže nego je očekivala. Romansa koju će doživjet sa lokalnim piscem Sašom (Fehmiu) biće kratkog vijeka. Da li je uobičajena pomama za lokalnim filmskim naslovima, pogotovo našeg oskarovca, opravdana? Iako bi trebala biti, u suštini možete proći i bez da pogledate novi film Danisa Tanovića.
Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
