Song of My Mother: Vrlo bitna priča

kbPiše: Nisad Selimović

Selekcija za nagrade 20. SFF-a polako se zahuktava i čini se, kako vrijeme odmiče, da će žiriju biti sve teže odabrati film koji se kvalitetom izdvaja od ostalih. Za sada, nekako tu prednjači "Tri prozora i vješanje" Ise Qosje, ali radi se o nijansama, te će biti vrlo zanimljivo čekati subotu i noć zatvaranja. Jučer je u Narodnom pozorištu prvi put odrađen dupli program, a da su u njemu učestvovala dva filma iz takmičarske selekcije. U redovnom terminu prikazan je gruzijski film "Nevjeste", reditelja Tinatina Kajrishvilija (do kraja festivala biće predstavljen još jedan film iz Gruzije), dok je u okviru kasnovečernje projekcije publika mogla pogledati i prvi turski film u konkurenciji za nagrade ove godine - "Pjesma moje majke" Erola Mintasa.

Pjesma moje majke; reditelj: Erol Mintas; uloge: Feyyaz Duman, Zubeyde Ronahi, Nesrin Cavadzade; 2014.

Upravo potonji je izazvao malo više pažnje - radi se o debitantskom djelu reditelja koji iza sebe ima dva kratka filma na koja se tematikom oslanja i njegov dugometražni prvijenac, odnosu sina i majke. U filmu koji govori o značajnom trenutku tursko-kurdskih odnosa, Mintas iznosi problematiku odnosa u jednoj kurdskoj porodici, ali koja lako korespondira i sa silnim problematičnim odnosima između djece i roditelja širom svijeta. Centralna ličnost cijele priče je majka Nigar (Zubeyde Ronahi), koja nakon izgnanstva iz svog sela i gubitka muža, već dvije decenije živi u Istanbulu, u predgrađu koje je uglavnom naseljeno izbjegličkim porodicama. Njen život se svodi na boravak u sinovljevom stanu, gdje nema ni poznanika ni prijatelja, i žudnji za povratkom u rodno selo. Ali, selo je uništeno i povratak tamo nije moguć, iako Nigar insistira da je sin vrati tamo kako bi imala koliko-toliko normalan život. S druge strane, njen sin Ali (Feyyaz Duman) u velikom gradu izgrađuje svoju budućnost - on je učitelj u državnoj školi, gdje predaje na turskom, ali volontira i sa kurdskom djecom, naravno na maternjem, kurdskom jeziku. On je i perspektivni pisac, i uz djevojku koja je trudna, nalazi se na raskršću iz kojeg teško može naći izlaz.

Problematika s kojom se debitant Mintas suočio u svom filmu je svakodnevica jednog dijela moderne Turske. Jako izražena pripadnost porodici, koja potiče i iz vlastitog iskustva, oštro je prikazan u u njegovom umjetničkom izrazu, te film na platnu donosi jednu iskrenu, direktnu dramu. To je u bosanskom okruženju lako shvatljivo, mnogo toga u Mintasovom filmu podsjeća na bh. prilike, od odnosa do enterijera, ali što se tiče zapada, to će biti možda i donekle konfuzno. Film počinje vrlo upečatljivom scenom Alijevog oca, koji je također bio učitelj, a kojeg naprasno sa časa odvodi vojska. U tim trenucima reditelj će nam prikazati i nekoliko krasnih eksterijera, dok je ostatak filma, sve do kraja, sniman uglavnom u suhoparnom okruženju istanbulske novogradnje, i još suhoparnijim eksterijerima predgrađa. To pomaže filmu da izgradi tjeskobnu atmosferu u kojoj se guši glavna protagonistica, i s njom je zaista lako suosjećati. Ronahi, glumica u poznim godinama koja je i sama iskusila probleme kurdsko-turskih odnosa, u ulozi majke se snalazi besprijekorno. Težina na njenom licu je vidljiva iz svakog kadra i njena šutnja govori više od hiljadu riječi. Nelogični postupci na koje je navodi reditelj (i scenarista) Mintas samo potpomažu njen izražaj. I njen partner u filmu, Feyyaz Duman je ulogu sina izveo na istinski pravi put. Iako izgleda donekle nedorečen, lik Alija je zbog životnih okolnosti takav, a ne zbog problema sa dramaturgijom, iako bi se to u prvi mah moglo pretpostaviti. Izgubljenost u ne dva, nego četiri svijeta (porodica, djevojka, karijera, posao) dobro od njega nije napravila osobu izgubljenu u vremenu i prostoru, a ne čovjeka sa golemim bremenom na leđima.

Bitno je istaknuti i da je ovo film u kojem ćete moći upoznati i autentičnu kurdsku muziku, što baš i nije čest slučaj. To nije slučaj čisto zbog soundtracka u službi potpore vizuelnom, no zbog radnje u kojoj se provlači još jedna žudnja Alijeve majke - da pronađe izgubljenu kasetu (da, kasetu) sa njenim omiljenim izvođačem. Ali se baca na posao, obilazi buvljake i familiju, ali ne dolazi do nje. U tom procesu slušaćemo zaista impozantan broj različitih numera koje donekle liče na tursku muziku ali su vrlo posebne i drugačije od svega što ste čuli ranije. Također, ta neuspješna potraga će simbolizirati i patnje majke u svijetu u kojem se ne snalazi, njena želja da se vrati u familijarno, poznato, i tamo nađe svoj smiraj. Mintas je, iako se radi o drami i nekoliko različitih patnji na platnu, snimio jedan lijep film, topao i nezahtjevan za gledanje. Pored toga je uspio i progovoriti o vrlo važnim stvarima koje se tiču moderne Turske. Kako je ovo bila svjetska premijera, film će tek biti prikazan u Turskoj, i biće vrlo zanimljivo vidjeti reakcije tamošnjih gledalaca.

  Objavljeno u nezavisnom bh. dnevniku Oslobođenje  
Prethodna
Winter Sleep: Film kao život
Sljedeća
A Blast: Soft-porn u hramu kulture