Piše: Mirza Skenderagić
Pod nazivom Novi turski film spadaju filmovi nastali u Turskoj u posljednje dvije decenije, a koji iz gotovo banalnih životnih priča otkrivaju njihovu poetsku prirodu i koje, između ostalog, karakteriše i usporena naracija. Glavna tematska karakteristika ovih filmova jeste, prije svega, krajnje iskren pristup običnom čovjeku, često zaglavljenom u siromašne provincijske gradove ili mjesta u kojima je smrtnost ljudskog lica suprostavljena vječnosti pejzaža i neumornoj prirodi koja živi punim plućima. Najvažniji predstavnik “novog turskog filma“ jeste Nuri Bilge Ceylan koji je već od svog prvog kratkog igranog filma – Čahura iz 1995. pokušavao “uhvatiti“ život u njegovom istinskom obliku, bez improvizovanih zapleta i naglih raspleta. U njegovom prvom dugometražnom igranom filmu naslova Kasaba (1997), tragedija je “privremeno zaustavljena”, a krije se u dječijoj igri. U smijehu. U očima. U dimu cigarete. U pogledu. Iza svakog ugla. Kuće. Džamije. U boli. U tišini.
Iako se njegovim centralnim filmom karijere smatra ostvarenje Bilo jednom u Anadoliji (2011), Zimski san za koji je osvojio Zlatnu palmu u Cannesu 2018. predstavlja zbir svih Ceylanovih prethodnih ostvarenja i u konačnici film u kojem će do krajnosti opravdati autorsku posvetu: “U čast Čehovu“. Dakle, uz Čehova i njegove nesretne i otuđene likove koji fantaziraju o Istanbulu umjesto Moskvi i koji proklinju svoje upropaštene živote, posvete Shakespeareu, Dostojevskom, Tolstoju, te uticaje Ingmara Bergmana, Andreja Tarkovskog, Michelangela Antonionija, Abbasa Kiarostamija, Zimski san donosi i početak nove filmske faze u kojoj će trilogija premašiti trajanje od devet sati, a u kojoj će šutnju iz prethodnih naslova Dalek, Klime i Tri majmuna, zamijeniti neprestani razgovor koji opet neće donijeti bolji život.
U svom najnovijem filmu O suhoj travi, koji je Merve Dizdar za ulogu Nuray donio nagradu u Cannesu za najbolju glumicu, Ceylan ponovo život u maloj sredini na istoku Anadolije suprostavlja prirodnom fenomenu, a ovaj out je to “suha trava“. Ipak, film počinje u snijegom okovanom zabitom selu u koje stiže Samet (Deniz Celiloglu) u razmjeni obaveznog državnog namještenja, kako bi u lokalnoj osnovnoj školi predavao likovnu kulturu. Prvi dio filma Ceylan posvećuje studiji glavnog karaktera, kojeg ispočetka pokreće unutrašnja frustracija i nezadovoljstvo koji se ispoljavaju kroz osornost i prema učenicima i prema kolegama, dok se uporedo udaljava njegov san o odlasku u Istanbul, a oholost i zloba nude ruku spasa za barem privremeno zadovoljstvo.
Kako kod Ceylana nikada nema jedne narativne niti koja ide svojim pripremljenim putem, sa eventualnim zaokretom na kraju, tako i Suha trava kreće u jednom, a završava u sasvim drugom ili trećem smjeru, odnosno ne okončava već se samo privremeno zaustavlja. Malo zatvoreno mjesto ubrzo donosi incident u školi u kojem Sameta i njegovog kolegu Kenana (Musab Ekiđi), za nedolično ponašanje optužuje učenica-miljenica Sevim, a sve zbog neadresiranog ljubavnog pisma nađenog u njenoj torbi. Uporedo, svoj razvoj počinje i svojevrsni ljubavni trokut u kojem Samet upoznaje Kenana sa komunističkom drugaricom Nuray, također nastavnicom smještenom u obližnji gradić, a koja uprkos fizičkom hendikepu kao posljedici preživljelog terorističkog napada, odlučno korača kroz život, ne mareći za nametnute društvene i patrijarhalne norme. Iako se sam ponudio da ih spoji, Samet u međuvremenu postaje ljubomoran na početak veze između Nuray i Kenana, u koju je očigledno i sam sumnjao, te se spreman da žrtvuje i prijateljstvo, upušta u prevaru kako bi Kenana izgurao iz trougla i prije stigao do Nurayinog kreveta.
Kao i Zimski san, te Stablo divlje kruške, i ovaj Ceylanov film je sačinjen od tek nekoliko dugih scena, u kojima likovi pričaju o svemu i svačemu, uvjeravajući se da su bitni, dok povremen, istina kod Ceylana nikada rjeđi kadrovi očaravajuće i prijeteće prirode pokazuju svu nemoć umišljenog čovjeka naspram božanske sile. Poigravajući se sa perspektivama koje učitelj i pominje u jednom trenutku, Ceylan ovaj put integriše i vlastite umjetničke fotografije kojima pokušava zaustaviti prokleto vrijeme koje se otima i bježi, dok čovjek stoji nepomičan u vlastitim strahovima, nadanjima i željama. Dok likovi razgovaraju, planiraju, lažu, njihovi životi neprimijetno prolaze, kao što suha trava gotovo preko noći zamijeni teški snijeg, a ljeto ne donosi nikakve velike promjene već samo nastavak životarenja i nove daleke snove.
Liričnost Ceylanovog stila ponovo oduzima dah, dok tragičnost života romantizuje poznata klasična melodija na klaviru, dok pahulje snijega usporeno padaju, a vjetar lagano njiše neukrotivo lišće, pa čak i dok linearnost narušavaju unutrašnje misli, reditelja ili njegovih likova. Dok besciljno korača kroz suhu travu, koju kao metaforu Ceylan otkriva tek na samom kraju, koja se sada nametnula kao prinudno, a ne prirodno rješenje, Samet se u svom završnom poetskom monologu, pretavara u gotovo drugog lika, te od običnog životnog bijednika postaje umjetnik života sa velikim idejama, što opet nije svojstveno niti Ceylanu, niti životu koji on tako vješto pronalazi u filmskoj slici. Ali, vrijeme će proći, i svi ćemo na kraju pokušati utješiti sebe, kako ne bi požutjeli i osušili se, poput trave po kojoj gazimo, ne znajući joj ni ime.
Emitovano u rubrici "Iza scene" u okviru Jutarnjeg programa BHRT-a
