Piše: Sead Vegara Razlog zbog kojeg se film Kockari nalazi na listi filmova koji se iz godine u godinu gledaju iznova leži upravo u čaroliji glumačke igre tadašnje dvije holivudske nade koje su se godinama kasnije potvrdile, te fascinaciji same igre pokera koju niko prije ni poslije nije toliko dobro objasnio na filmu kao scenaristički dvojac David Leiven i Brian Koppelman.
Piše: Sead Vegara Jedan od filmova koji vape za ponovnim gledanjem, barem kada je potpisnik ovih redova u pitanju, bio je i film Poolhall Junkies, iz ne baš tako davne 2002. Iskreno, nije riječ o velikom filmu, niti nekom umjetničkom dostignuću, već jednostavno filmu urađenom s namjerom da se gledaoci zabave, što je na početku i bio smisao filma.
Piše: Marko Njegić Priča koja otkriva genezu "Romea i Julije" vraća nas u London 1593., u "zlatne dane" elizabetinskog teatra, kad William Shakespeare (solidni Joseph Fiennes, Ralphov brat) još nije bio toliko uspješan, ni blizu kao Christopher Marlowe (Rupert Everett). Ipak, talent mladog pisca/dramatičara je prepoznat i Philip Henslowe (uvijek dobri Geoffrey Rush), vlasnik kazališta "Rose", čeka njegov "divan novi komad".
Piše: Marko Njegić Allenov film bolje je ostario od Lucasova tehnološkog čudesa zato što se ponajprije oslanjao na živopisne likove i njihove (danas jednako aktualne) suvremene neuroze zamrznute u konverzacijskoj vječnosti. I dalje režijski, scenaristički i glumački svjež i britak, film kao da dolazi iz neke daleke galaksije celuloidnog postmodernizma.
Piše: Sead Vegara Podijeljen na tri dijela, priče o ovisnosti o ljubavi, ljubavi i alkoholu, ljubavi i kockanju, film Noći boje borovnice prvo je filmsko ostvarenje Wong Kar-Waia na engleskom jeziku u kojem je uspio zadržati svoj umjetnički integritet i naročit vizuelni stil, a ujedno i prvo filmsko iskustvo dražesne Nore Jones.
Piše: Marko Njegić Redatelj Christopher Nolan načas je s leđa kadrirao Jokera, jednog od pljačkaša, kako drži masku klauna u lijevoj ruci, a onda prepustio ostalim lopovima da pričaju o njemu, pumpajući njegov lik i djelo. "Znam zašto ga zovu Joker. Zašto? Čuo sam da se šminka. Šminka? Da, da plaši ljude. Znaš, ratne boje..."
Piše: Sead Vegara Gotovo niko od evropskih filmaša ne režira ženske likove kao Pedro Almodóvar. Njegovi ženski likovi su čvrsti i hrabri ujednom, i isto toliko fragilni i povučeni kada to trebaju da budu. Pažljivo nijansiranje njihovih karakternih osobina kroz situacije i fabulu u filmu čini tako lako i opušteno da jednostavno kada god da se uključite u film znaćete da ga režira španski majstor pokretnih slika Pedro Almodóvar.
Piše: Sead Vegara Zauvijek trebamo biti zahvalni Jamesu L. Brooksu što je svojim filmom, bar kada je autor ovog teksta u pitanju, stvorio neku vrstu ovisnosti i želje za gledanjem ponovo i iznova. Naposljetku, to je bezopasna potreba, lako zadovoljena, i istinu govoreći, malo je takvih na svijetu.
Piše: Sead Vegara Baš poput staromodnih crno-bijelih komedija na tragu Billyja Wildera (Sabrina, 1954, The Apartment, 1960), film Jednog lijepog dana u režiji Michaela Hoffmana svojom ljepotom i jednostavnošću popraviće vam dan, ma kako da je ružan i dosadan bio.
Piše: Sead Vegara Ako postoji ijedan CGI animirani film iz radionice digitalnih lutkara iz Pixara čija je sinhronizacija na hrvatski jezik, ako ne bolja od originalnog soundtracka, onda isto toliko dobra, jeste njihov šesti uradak The Incredibles (Izbavitelji, 2004)
