Piše: Sead Vegara

I kako to obično biva na kraju godine i početku nove sumiraju se rezultati, iz svega, pa tako i pogledanih filmova. Tako će vas ovosedmični Kinematografski ovisnici podsjetiti na sve one filmove koje ste pogledali u kinu ili (ne daj Bože) skinuli sa torrenta. Dobro, ne baš sve, već samo ono po čemu će se pamtiti protekla 2016.

Potpisniku ovih redova jedan od najdražih filmskih izražaja jeste onaj animacije, a u tom ove godine su se iskazali, po običaju, digitalni lutkari iz Pixara dokazujući ponovo tezu da umjetnost ne treba požurivati. U nastavku Finding Dory (Potraga za Dorom) ono što je poslužilo kao odlična šala u originalnom filmu (Finding Nemo, 2003), a to je poremećaj kratkotrajnog pamćenja plave ribice Dory, pretvoreno je u nešto iz čega će naposljetku proizaći cijela radnja filma. Problem koji se (obično) javlja sa nastavcima koji koncentrišu radnju na sporedni lik jeste taj da se on/ona poprilično brzo potroše i sve ostane na nizanju bezveznih šala i pošalica. Ali, na svu sreću, Pixarov digitalni lutkar Andrew Stanton, zaslužan za originalni film, ovoga puta u saradnji sa korediteljem Angusom MacLaneom, uspješno je premostio taj jaz. Važnost prijateljstva, porodice i međuljdskih (“međuribljih“) odnosa, sve se to može iščitati iz nastavka koji možda nema ambicija kao originalni film, ali vas svakako može oraspoložiti i nasmijati svojih sat i po vremena trajanja.

Stoga nije čudno da i druga dva animirana ostvarenja koje vrijedi spomenuti također dolaze iz Disneya (samo ne iz Pixara): Zootopia i Moana. Prvi je svojevrsna CGI animirana basna u kojoj će se junakinja filma, zečica Judy (glas Ginnifer Goodwin), ujedinti sa liscem lopužom Nicom (glas Jasona Batemana) u namjeri da riješe slučaj nestale vidre. Ima tu dosta sitnih referenci na poznate filmove koje vam promaknu ako ne pazite dobro, a kao dvije odlične jesu one koje predstavljaju svojevrsni hommage seriji Breaking Bad i klasiku Godfather.

A Moana pripovijeda priču o djevojci (glas Auli'i Cravalho) koja kreće u avanturu preko Pacifika da bi uz pomoć poluboga Mauia (glas Dwaynea The Rock Johnsona) spasila svoj narod. CGI animirano ostavrenje je donijelo povratak scenarističko-rediteljskog dvojca Johna Muskera i Rona Clementsa, autora odgovornih za klasike poput Aladdina i Male sirene, te su se svi oni koji su pogledali mogli uvjeriti da je riječ o istinskoj animiranoj poslastici.

Od onih istinskih holivudskih blockbustera koji su tu da zabave i raspolože narod treba izdvojiti odličnu zafrkanciju, adaptaciju Marevelovog stripa „Deadpool“, koju je režirao debitan Tim Miller, a ulogu naslovnog junaka odglumio Ryan Reynolds. Film se ukazao na Valentinovo i poharao box office, a hvalospjevi kritičara su ga pratili na svakom koraku tako da se desila nevjerovatna podudarnost mišljenja publike i kritičara. Naravno, riječ je o super junaku (baš i ne voli da se zove junakom) koji će se suprotstaviti zlikovcima i još pritom osvojiti ljepoticu dana.

Drugi film koji vrijedi izdvojiti iz holivudske ponude, ali one nezavisnih filmaša kakav je Richard Linklater jeste Everybody Wants Some!! (Te lude 80-e) koji je najvljivan kao neka vrsta duhovnog nastavka rediteljevog uratka Dazed and Confused (Munjeni i zbunjeni, 1993) radnjom smještenim u sedamdesete u srednju školu na posljednji dan nastave. I dok se Linklater tu bavi srednjoškolcima i njihovim problemima uklapanja u sredinu kakva je američka, a i za sve ostale vjerovatno, srednja škola, u novom filmu radnja je smještena u tri dana pred početak predavanja na kampusu i djelimično prvi dan nastave u osamdesetim. Vidi se iz Linklatervog scenarističkog i rediteljskog rukopisa tolika posvećenost detaljima da je jednostavno zapanjujuće sa koliko je nostalgije prikazan taj period; upravo one nostalgije zbog koje poželite da “uskočite“ u film i osjetite svu tu silnu enregiju.

Još jedan film iz nezavisne produkcije koji je obilježio 2016. bio je Sing Street (Ulica Sing) Johna Carneya. Sing Street je nevjerovatno ličan, komotno se može reći poluatobiografski, i time isto toliko univerzalan. Zapaženu rolu u filmu čija je radnja smještena u Dublinu osamdesetih godina prošlog stoljeća odigrao je Jack Reynor kao Brendan, stariji brat protagoniste Connora (Ferdia Walsh-Peelo), čiji se život sveo na uživanje hašiša i davanja prijeko potrebnih savjeta mlađem bratu o životu, muzici, djevojkama i svemu što stariji brat može podučiti mlađeg. „Sing Street“ će ostati upamćen kao posveta bratu, snovima, mladalačkoj ljubavi, umjetnosti i muzici osamdesetih.

Dvije hiljade i šesnaesta donijela je i povrtak Clinta Eastwooda sa odličnim ostvarenjem Sully (Čudo s Hudsona). Sully je tematizirao događaj koji se desio 15. janura 2009, a mediji i cijela Amerika nazvali “Čudo sa Hudsona“. Eastwoodu je istinita priča o kapetanu aviona Airbus A230-214 Chesleyju Sullyju Sullenbergeru (Tom Hanks), koji je netom nakon polijetanja sa piste morao prizemljiti avion u rijeku Hudson jer je jato ptica uletjelo i prouzrokovala otkazivanje oba motora, poslužila kao karta za povratak kvalitetnom filmu za razliku od cijelom svijetu bljutavog patriotsko-propagandnog holivudskog filma, a samo Amerikancima pitkom Američkom snajperu. Hanks je bio standardno dobar u ulozi i portretirao je kapetan Sullya kao samozatajnog, spretnog i sretnog čovjeka, te mu se vjerovatno smiješi nominacija za Oscara, a vjerovatno i samom Eastwoodu.

Vrijedi spomenuti i Café Society koji predstavlja upravo onakvu vrstu filma na koju smo od reditelja Woodya Allena očekivali: sladunjav, ali ne previše, sa lijepo vođenim glumačkim performansama i režijom, nostalgičan i sa uvijek perfektno odabranim i usklađenim soundtrackom. Ostaće mnogo njih ne spomenutih iz prostog razloga što potpisnik ovih redova nije imao priliku da pogleda te filmove, ali ih navodimo da se ne prešute: Paterson Jima Jarmscha, Toni Erdmann Maren Ade, La La Land Damiena Chazelle, Manchester by the Sea Kennetha Lonergana, Hell Or High Water Davida Mackenzieja, Nocturnal Animals Toma Forda...

Domaća produkcija

Domaća filmska produkcija svjetlosnim godinama kaska za holivudskom, ali ono malo što iznjedri je za ponos. Tako i novi film oskarovca Danisa Tanović Smrt u Sarajevu nagrađen na Berlinaleu (i donedavno je bio i u utrci za oskarovsku nominaciju), te dokumentaraci Scream for me Sarajevo scenarističko-rediteljskog dvojca Jasenko Pašić i Tarik Hodžić, koji je ostvario najbolju ocjenu nekog filma prikaznog na Sarajevo Film Festivalu (4,98), nagrađen nagradama publike za najbolji dokumentarac, Al Jazeerinu i Human Rights nagradu, te Ja mogu da govorim Filmofilovog Mirze Skenderagića koji je osvojio nagrade na BH Film Festivalu u New Yorku i 11. Pravo Ljudski Fesitvalu u Sarajevu.