Piše: Maja Abadžija

Dvije žene viktorijanske ere, omotane šalovima, pod okriljem noći, tiho razgovaraju. “Ti imaš svoju poeziju”, kaže jedna. “Da, ali ti imaš život. Ja imam rutinu. To je jedini božiji ustupak za onog ko se ne nada”, odgovara druga. Ova jezgrovita razmjena između pjesnikinje Emily Dickinson (Cynthia Nixon) i njene snahe Susan (Jodhi May) savršeno sumira suptilnu i empatičnu biografsku dramu Tiha strast (A Quiet Passion), posljednji scenaristički i režijski uradak Terencea Davisa, čija je premijera pomalo neprimijećeno održana prošle godine, a odnedavno je dostupan i na DVD-u.

Tiha strast; režija: Terence Davies; uloge: Cyntia Nixon, Jodhi May, Jennifer Ehle, Catherine Bailey; 2016.

IMDb rejting: 6.8/10

Rotten Tomatoes rejting: 92%

Premda je pripadala poznatoj i uglednoj porodici gradića Amherst, Massachusetts, o Dickinosonovoj se ne zna mnogo, povijesti je ostavljena tek jedna (autentična) njena dagerotipija, a za života je objavila tek sedam pjesama. Ekscentrična pustinjakinja je razgovore sa neznancima vodila kroz dovratak, ne napuštajući sigurnost svoje odaje, a potrebu za dubljom komunikacijom ostvarivala je kroz bogatu korespondenciju. Legenda o krhkoj figuri uvijek odjevenoj u bijelo na prozoru, nikada potvrđena glasina o njenoj platonskoj ljubavi prema lokalnom svešteniku, uspomene na mladalački prkos u djevojačkoj školi – sve je to dio iskustva čitanja Dickinsonine poezije, koja je jedva odvojiva od enciklopedijskih i namaštanih detalja njene građanske biografije. Sve je to, također, na izvjestan način inkorporirano u Tihu strast, ali sa težnjom da se poetesa prikaže kao biće od krvi i mesa, tijelo koje pati, um koji se grči i duša koja samuje i tješi se ničim drugim do umjetnošću.

No u Daviesovom ćemo filmu Emily prvi put vidjeti kao društveno biće; njeno samovanje, čisto kvantitativno govoreći, ne zauzima značajan dio filma. Kao da se režiser trudio da baš kroz tu, pomalo neočekivanu prizmu, prelomi ovu neobičnu sudbinu, prikazavši Emily kao privrženu kćer, sestru i prijateljicu, pretpostavljajući da će tek u tom intimnom porodičnom krugu njena neobična priroda zaiskriti istinskim magnetizmom. Ona duhovite i dovitljive replike izmjenjuje sa blagom i nasmijanom Vinnie (Jennifer Ehle), pomalo arogantnim bratom Austinom i njegovom suprugom, dalekom i hladnom majkom, čak i sa strogim ali slobodoumnim ocem, a ponajviše sa prijateljicom Vryling Buffam (Catherine Bailey) s kojom dijeli tiho buntovništvo i otvoren, kroz britke šale izražen prezir prema ondašnjim puritanskim predrasudama.

No ipak, Daviesova osnovna intencija je da priču o životu glasovite poetese prikaže kao umjetničko stasavanje i kontinuirano žrtvovanje svakodnevne životne strke - radi stradanja u umjetnosti. Dickinsonova, kako je vidimo u ovom filmu, bila je žena neutaživog prkosa i britkog, radoznalog uma, koja nije mogla živjeti na način da se pokorava ni čovjeku (u uzusima građanskog braka) ni bogu (u okovima konvencionalne religije). Svoje je naklonosti, a i svoju usamljeničku sudbinu, odabrala kao vid bunta, ali je njeno dobrovoljno utamničenje bilo ujedno i jedini mogući izbor žene-stvarateljice takve uskogrude, krute epohe.

Ostati posmatračica života bliskih ljudi znači odbaciti vlastiti zarad mučnih metafizičkih traganja. Davies je, da bi to ilustrovao, za njene antologijske pjesme kreirao uvjerljive, ljudski tople i autentične situacije (primjerice, kada Dickinsonova novorođenoj bebi tepa stihom “Ja sam Niko! A ti, ko si?”), a nije bježao ni od toga da njenim stihovima da i političku notu (recitaciju u offu prate slike iz velikih bitaka Američkog građanskog rata, sa istaknutim brojem žrtava). Sve bi to bilo uludo, dakako, da nije bilo sjajne Cynthie Nixon čiji je performans uistinu temeljito sondirao sve mračne tajne izmučene duše pjesnikinje.

Komponiran kao serija atmosferičnih vinjeta čije bi smjenjivanje u polaganom ritmu moglo biti pravi test strpljenja za prosječnog gledatelja, film želi istaknuti kitnjasti, knjiški dijalog protagonista, prepun aforizama i fine ironije, a svakako i odvažne, hermetične stihove Dickinsonove. Bit će ovo jedan od onih uradaka koji će ostati miljenici kritike, neshvaćeni među širim publikumom, ne toliko zbog toga što je poezija uvijek sagovornica odabrane manjine nego zbog osebujnog stila u kojem se gluma može učiniti suviše afektivna, dijalog artificijelan, a ritam nepodnošljivo statičan. Sva sreća pa je to samo viktorijanski okvir za sliku u koju valja uroniti kao u, kako bi pjesnikinja napisala, “hirovito more”, da bismo na dnu ugledali obrise njenog lika koji će nam, nažalost, zauvijek ostati enigma.