Atomic Blonde: Špijuniraj ili umri

Piše: Sanita Bajramović

David Leitch je ime američkog režisera koji je 2014. uspio napraviti nešto iz ničega – iz bolno slabašnog i klišeiziranog scenarija Johna Wicka alhemičarski je izvukao maksimum i stvorio zaokruženo i simpatično akciono djelce koje je ove godine čak dobilo i nastavak. No, mi nećemo naravno o tom nastavku, nego o drugom scenariju koji je neko skrpio na temelju stripa The Coldest City dvojice umjetnika imenima Antony Johnston/Sam Hart. Stripovi (ili grafičke novele kako ih sad fansy zovu) oduvijek su bili trusan materijal za filmove jer ni dragi bog nije siguran na što sve stripovski film može ličiti po izlasku iz montažerske sobe. Leitch ovog puta nije pravio nešto iz ničega, jer oni koji su čitali pomenuti strip uglavnom ga hvale, ali je efektno razradio potentan scenaristički predložak i kvalificirao se u prvi ešalon holivudskih mladih režiserskih nada.

Atomic Blonde; režija: David Leitch; uloge: Charlize Theron, James McAvoy, John Goodman, Sofia Boutella; 2017.

IMDb rejting: 7.1/10

Rotten Tomatoes rejting: 74%

Novembar je 1989. Berlinski zid broji posljednje dane i sate, a zajedno s njim tresu se i DDR, Stasi i sva špijunska menažerija akreditovana u Berlinu. Lorraine Broughton je agentica britanskog MI6, poslana da se dočepa tajnog spiska dvostrukih agenata koji je dan ranije pao u ruke ljigavog KGB-ovca Bahtina. Veza i pomoć bi joj trebao biti kolega Percival koji ne ulijeva odviše povjerenja. Stvari se naravno zakomplikuju do besmisla, a izubijana i polumrtva Lorraine završava na saslušanju pred svojim šefovima...

Kada neki film otpočne scenom jurnjave za tipom koji neodoljivo liči na Freddieja Mercuryja, a potom vidno polje okupira plavuša – klon Debbie Harry, i sve to praćeno nabijajućim beatovima pjesme „Blue Monday“ grupe New Order – jasno vam je šta imate pred sobom! Hommage 80-ima, njihovoj muzici, kulturi, modi, načinu šminkanja, načinu špijuniranja – zapravo svemu osim koreografije borbi koje više vuku na Matrix i hongkonške filmove Johna Wooa nego na staromodnu tučnjavu iz 80-ih! Prljavi, sivi Istočni Berlin, ogromni kasetofoni dvokasetaši, pankeri sa irokez frizurama (pank je na Zapadu do '89. već bio mrtav ali je preživio u “istočnim džepovima”!), asimetrične ženske tunike sa širokim ramenima i nezgrapni kaputi, sve to defiluje platnom uz tada aktuelne hitove koji se smjenjuju sa svakom novom scenom – Nena, George Michael, David Bowie, Public Enemy, Depeche Mode, Falco, Duran Duran, The Clash! Za one koji su odrastali 80-ih ovo sve može djelovati kao sveobuhvatni, nezdravi udar na čula ili izliv nostalgije u mozak! Uostalom zar je toliko godina prošlo da se tamo neki tipovi usuđuju od zlatnih 80-ih, najkreativnije, najbezbrižnije i sve ostalo naj-naj epohe praviti polucinični kalambur svega i svačega?

No, taman kada pomislite da ste shvatili o čemu se ovdje radi i kuda sve to vodi, Atomska plavuša skreće u punoj brzini na neočekivan kolosijek. Visokoenergetski, ultrastilizirani, stripovski spektakl transformira se u realističan prikaz sve mizerije i gorčine špijunskog zanimanja. Svi veliki filmovi o obavještajnim spletkama i misterijama uvijek su uostalom bili prepuni gorčine – od Trećeg čovjeka pa do Jamesa Bonda i Harryja Palmera, svi su oni ultimativni gubitnici čak i kada u jednoj ruci drže martini a drugom grle neku ljepoticu! Leitchovi likovi se od stripovskih heroja pretvaraju u očajnike koji pokušavaju iznijeti žive glave iz Berlina, ne naljutiti šefove i zadržati koju informaciju za sebe, tj. zaštekati penziju za stare dane! Banalan antiklimaks – kao što je banalan i svijet koji smo naslijedili nakon tog famoznog zida.

Charlize Theron se izgleda još nije ohladila od Mad Max: Fury Road, nasilna je kao Mel Gibson u njegovim najnasilnijim danima, elegantna kao da je aterirala s Diorove revije. Koreografija njenih borbi oduzima dah, kao i uvježbanost i koordinacija pokreta na kojoj bi joj pozavidio i Jackie Chan (navodno joj je mjesecima sparing partner bio Keanu Reeves koji je na obližnjem setu snimao nastavak Johna Wicka). McAvoy je također briljirao u ulozi blago psihotičnog agenta koji ni sam više ne zna za koga radi, kao i glumci koji su utjelovili galeriju sporednih likova.

Sve u svemu jedan od filmova koji će obilježiti 2017. godinu, za nadati se samo da neće izroditi neku franšizu bljedunjavih i nedostojnih nastavaka koji bi nam narednih godina uništavali živce.

 
Prethodna
23. SFF: Leonor Serraille – Mlada žena
Sljedeća
A Quiet Passion: Ja sam Niko! A ti, ko si?