Little Women: Sestrinska bajka sa dva sretna kraja

Piše: Maja Abadžija

“Male žene” Louise May Alcott jedna je od onih knjiga kojima počinje cjeloživotna čitalačka avantura, pripada istoj onoj polici kao i Stevensonovo “Ostrvo s blagom”, Defoeov “Robinson Crusoe” ili romani Julesa Verna. Zanimljivo je da su se “Male žene” u jednom ilustriranom izdanju s početka devedesetih (istom onom koje se našlo u rukama potpisnice ovih redova, nekad davno, u maloj gradskoj biblioteci), našle baš s tim djelima. Edicija se zvala Ja volim klasike, a umjesto O je bilo nacrtano srce. Roze. Formativna knjiga za, prije svega, djevojčice-čitateljice početnice, potpuno je drugačija od avanturističkih romana s kojima se našla među istim koricama; priča o četiri sestre March u gradiću u američkoj državi Massachusetts i njihovoj svakodnevnici, učenju, radu, borbi sa siromaštvom u pozadini Američkog građanskog rata. Objavljena je u dva toma, 1868. i 1869. godine, natopljena autobiografizmom i protestantskim duhom vrijednog rada i dobročinstva, stavila je u centar pažnje domaća zbivanja, porodične i sestrinske odnose, odrastanje, zaljubljivanje.

Male žene; režija: Greta Gerwig; uloge: Saoirse Ronan, Emma Watson, Florence Pugh, Eliza Scanlen; 2019.

IMDb rejting: 8.2/10

Rotten Tomatoes rejting: 95%

U priči svaka od sestara ima svoje mjesto, svoju malu “nišu”: Meg (Emma Watson) je prava “mala žena” koja sanja o romantičnoj ljubavi i osnivanju porodice, Jo (Saoirse Ronan) je buntovna i umjetnički nastrojena, Amy (Florence Pugh) je tvrdoglava i pomalo razmažena, Beth (Eliza Scanlen) je smrtno oboljeli dijete-anđeo, “previše dobra za ovaj svijet”. Kada se tako opiše, pomalo je čudnovato zašto bi jedna od trenutno najboljih mlađih režiserki u Hollywoodu, Greta Gerwig, odlučila ekranizirati upravo ovaj staromodni roman za djecu koji daje tako ograničene uzore djevojčicama danas, kada - baš na tom terenu - traje mukotrpna borba za netradicionalne junakinje?

Možda je baš ta atmosfera podstakla Gerwig da se podsjeti jednog ranog i beskrajno vrijednog apela za autonomiju mlade žene, za njeno pravo na vlastiti glas i vlastitu priču, ali i, što je također važno, životni izbor. Mnogo govori o aktuelnom kulturnom trenutku to da su “Male žene” tik uz Bombshell na oskarovskim listama. Prvi pripovijeda o djevojčicama, nevino, a nipošto naivno, koje pokušaju ostati dosljedne sebi birajući između jedina dva puta koja im patrijarhat dopušta: brak ili propast. Drugi prikazuje žensku solidarnost u borbi protiv muškog zlostavljanja u brutalnom korporativnom okruženju. Kako se ono kaže - “Šta je nama naša borba dala?”

Kako god, Male žene su po svemu nastavak trijumfalnog niza Grete Gerwig. Prvo je došla Frances Ha gdje je odigrala glavnu ulogu i sarađivala na scenariju, potom režija i scenarij za Ladybird, sa pet nominacija za Oscar, da bi ove godine, za Male žene, dobila jednu više, uz obilje kritičarskih pohvala. Ovaj je film i nastavak njene saradnje sa sjajnom Saoirse Ronan koja igra Jo Marsh, spisateljicu-u-nastajanju koja zabavlja sestre pišući im priče i pjesme, režirajući male kućne drame, započevši, konačno, roman o njihovom životu.

Jo u priči nije jedina stvaralačka ličnost (njene sestre također glume, slikaju i sviraju), ali je jedina voljna ići do kraja. “Bit ću velika ili me neće biti”, riječi su koje joj daje Alcott i sve su druge sestre malčice u sjeni njene nepokolebljive volje i ambicije. Alcott nije krila da je lik Jo napravila po samoj sebi, postavljajući kroz nju sva ona pitanja koja muče spisateljice tog (ili svakog?) doba: prije svega, kako živjeti od pisanja, a onda i kako patrijarhalnim zahtjevima od “ženske” i “popularne” literature ugoditi a da ostane vjerna sebi. Gerwig slijedi tu liniju, razdvajajući Jo od ostale tri sestre po nemirnom duhu i skandaloznom odbijanju braka i majčinstva. Neprekidno natjecanje sa Amy, koja osjeća da je uvijek u njenoj sjeni, nevoljko pristajanje na izbor Meg da odabere brak i porodicu umjesto života na pozorišnim daskama, gotovo majčinska briga za krhku Beth - koliko god sestrinske relacije bile oslikane s toplinom i empatijom, one su tu da ponude različite strane karaktera Jo, koja je ujedno i bolno kontradiktorna i do kraja dosljedna sebi.

Vrhunski test za nju bit će upravo ljubav. Kada joj Laurie, komšijski dječak i pridruženi član njihove grupice, prizna da je zaljubljen u nju, Jo će panično odbiti mogućnost braka, kao što će joj izvrdavati i kada napokon ode u New York raditi kao guvernanta, suočena sa naklonošću starijeg muškarca, profesora Bhaera. Gerwig baš tu pokazuje svoju rediteljsku ingenioznost, dajući knjizi Louise May Alcott završetak kakav nikad nije imala, ali kakav je, po njenom mišljenju, zaslužila.

Naime, postoji tumačenje Alcottina života i djela po kojem je ona ustvari željela da Jo, poput nje, u knjizi ostane neudata i tako vjerna svom nevjerovanju u bračnu zajednicu, ali je popustila pred insistiranjem izdavača (ali i, treba reći, ondašnjih čitateljica, koje su neprekidno zapitkivale s kim su to sestre March na kraju završile). Gerwig film završava ambivalentno i briljantno: Jo sjedi u uredu izdavača, koji drsko traži da knjiga o djevojci završi njenom udajom - ili smrću. Jo pristaje, ali uz uslov da zadrži autorska prava. Film se potom odmotava dvostruko - gledamo romantični kraj u kojem Jo stupa u brak sa profesorom, ali i onaj “realistični”, gdje jednako zaljubljenim očima posmatra kako štampaju njenu knjigu. Poruka je vrijedna i izuzetno savremena: sretan je završetak samo onaj koji smo slobodno izabrali.

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje

Prethodna
Honeyland: Med i život
Sljedeća
The Gentlemen: Ritchie se vratio kući