Piše: Mirza Skenderagić
Političke igrane serije zasnovane na istinitim događajima nisu nešto što na trenutnoj televizijskoj sceni predstavlja posebno popularan sadržaj, a takav spoj nije često ni u fokusu autorskog rediteljskog izražaja. Uprkos tome, na prostorima bivše Jugoslavije, upravo političke i ratne teme, te stvarni historijski događaji i dalje privlače najveću pažnju domaćeg gledateljstva, što jasno pokazuje da na prostoru zapadnog Balkana još uvijek nije došlo do istinskog suočavanja sa prošlošću. Trenutno najgledanija televizijska serija u regionu je RTS-ova Sablja, kreatora Vladimira Tagića i Gorana Stankovića, koji su ujedno i reditelji i scenaristi svih epizoda, a koja je inspirisana istinitim događajima oko atentata na srbijanskog premijera Zorana Đinđića. I kako se na premijeru ove serije čekalo jako dugo, moralo se pomisliti da je to zbog političkog pritiska, ali nakon zaslužene posebne nagrade za glumačku interpretaciju u Cannesu, postalo je jasno da će emitovanje uskoro morati početi. I počelo je, i to u kakvom stilu, jer je prvu epizodu na Radioteleviziji Srbije gledalo milion i 265 hiljada gledatelja, a drugu milion i 330 hiljada, pa je naravno reagovao i HBO koji je ubrzo serijal obezbijedio za svoju videoteku.
Serija je dakle nazvana prema specijalnoj policijskoj operaciji hapšenja osumnjičenih za atentat na Đinđića, a iako se odmah može izdvojiti problem sa fokusom na naslov i dakle, samu "sablju", ovo političko dramsko-dokumentarno ili jasnije političko neo-noir krimi ostvarenje uspjeva zaokružiti jedan od najvažnijih perioda u savremenoj historiji Srbije. Ako se krene redom, u seriji se vrlo lako može uočiti nekoliko autorskih kontradiktornosti, kao što je recimo uvodno ograđivanje od historijske stvarnosti, i to preciznim telopom u kojem stoji da je serija "dramska interpretacija stvarnih događaja" te da je ona plod mašte i kreativne slobode autora, što bi bio samo uobičajeni postupak, da seriju ne otvaraju upravo dokumentarne ilustracije protesta nakon predsjedničkih izbora tadašnje Savezne Republike Jugoslavije 24. septembra 2000. Doslovno sjedinjavanje dramskog i dokumentarnog neće biti i najoriginalniji autorski postupak, koji će se posebno pokazati kao djelotvoran u sceni samog atentata, nakon kojeg će uslijediti najpoznatiji arhivski snimak odvoženja ranjenog premijera u bolnicu.
Dakle, s jedne strane autori najavljuju čistu fikciju, a s druge tu istu fikciju žele učiniti dokumentom i objektivnom istinom, od koje se tako jasno ograđuju. Nadalje, početni telop najavljuje i da će glavni likovi biti izmišljeni, a da će neke scene biti rezultat pretpostavke i umjetničke obrade, što je svakako omogućilo i određeni bijeg od onih stvarnih, a vrlo važnih u samom događaju, kao što je recimo lik Legije (kojeg dosta nonšalantno igra Sergej Trifunović) koji je u potpunosti skrajnut iako se smatra jednom od ključnih osoba u organizaciji i izvršenju atentata, te iako je njegovo ime i djelo samo nametalo svojevrsni oreol užasa. U prve dvije epizode jezu donosi misteriozni Zvezdan Jovanović, bivši pripadnik Jedinice za specijalne operacije, koji je lično pucao iz snajpera, a kojeg glumac Bojan Krivokapić stvara kao šutljivog, očigledno vrlo opasnog i krajnje mračnog lika.
Tako će se serija pretežito fokusirati na izmišljene likove policajca Borisa (Ljubomir Bandović) koji vodi istragu protiv organiziranog kriminala, ambicioznu, ali nedorečenu novinarku Danicu (Milica Gojković) i mladića zalutalog u podzemlje sa moćnim Zemunskim klanom na vrhu, Uroša (Lazar Tasić). Iako će nositi radnju i na neki način fikcijom komentarisati stvarnost, oni će pretežito ostati u jednodimenzionalnom obliku bez gotovo ikakvih promjena i njihova uvjerljivost će pretežito počivati na pojedinačnim glumačkim kreativnostima. Ovdje svakako treba izdvojiti i interpretacije bh. glumaca, Feđe Štukana kao policajca Ljube, Muhameda Hadžovića kao krimosa Mrava, Dine Bajrovića kao Sretka, Jasmina Gelje u ulozi načelnika, koji će uprkos preprekama sa akcentom, uspjeti izgraditi sporedne likove koji se neće izgubiti u velikom broju istih ili sličnih.
Arhivski snimci će se pretopiti u dramske sa nastavljenom radnjom 4. oktobra a nakon svojevrsnog informativnog dijaloga između lika Čedomira Jovanovića (Marko Grabež) i Zorana Đinđića (Dragan Mićanović), premijer će zatražiti večernji sastanak za Ulemekom Legijom. Serija će prijeći u interijer postepenim približavanjem kamere koja će izolovanog Đinđića koji nepomično stoji ispred prozora zumirati s leđa, da bi završila s prednjim prizorom njegovog nepomičnog tijela u lokvi vlastite krvi. U prvoj epizodi će autori preskočiti period od više od tri godine, od 24. septembra i 4. oktobra 2000. do 14. marta 2003. kada je izvršen atentat, da bi se u narednoj epizodi ponovo vratili na 2002. godinu, i ovakvo naglo i drastično prebacivanje će postati centralni dramaturški postupak koji će tako tačno ukazivati na naivnost i samog Đinđića, ali i cjelokupne srbijanske javnosti, otvarajući prostor za pojedinačno i kolektivno suočavanje, ne samo sa smrću premijera koji je najavljivao jednu drugačiju Srbiju, već i sa mogućnostima njenog spriječavanja.
Iako se seriji posebno može zamjeriti znatno ublažavanje ne samo događaja koji su čini se u stvarnosti bili mnogo užasniji, radikalniji i dramski potentniji, već i slučajno ili namjerno izostavljanje osoba iz sadašnjeg političkog vrha, te estradne scene u Srbiji, koje su na direktan ili indirektan način bile dijelom ovoga dijela srpske historije. Prve dvije epizode će uspjeti stvoriti osjećaj nelagode, straha i jeze, obojenih prljavštinom, svilom i smogom, i sa manjim ili većim narativnim padovima, greškama i propisima, taj osjećaj će ostati dominantan do kraja, zadržavajući gledatelja upravo između uzvišene horske tragedije koju nudi centralna muzička tema, dokumentarne brutalnosti i uljepšane, ali nabijene fikcije, pa da se barem i na trenutak pomisli: šta bi bilo kad bi bilo.
Emitovano u rubrici "Iza scene" u okviru Jutarnjeg programa BHRT-a
