Piše: Mirza Skenderagić

Veliki hrvatski pjesnik Arsen Dedić je svojevremeno napisao zanimljivu pjesmu Život je Češka u kojoj govori o češkom mentalitetu na kojeg bi se balkanski narodi, ali i ostatak svijeta, trebali ugledati. Češki mentalitet, prošaran tihom tugom i glasnom radošću, nevidljivim suzama i zaraznim smijehom, univerzalnom tragičnošću i specifičnim humorom, najjasnije je ukrotio film koji dolazi iz ove prostorom male, ali duhom velike zemlje. I dok se historija češke državnosti kroz vrijeme konstantno mijenjala i nekad svojevoljno, a nekad pod utjecajem drugih, oblikovala, češki film je ostajao isti, autentičan, svoj, jednostavno „češki“. Naravno, njegovom nastanku i postojanosti kroz stoljeća, u mnogome je doprinijela produkcijska odlučnost i posvećenost filmskoj umjetnosti, a sve je krenulo od češkog pionira na polju razvoja kamere J. E. Purkinje (1787 – 1869.) rođenog u Moravskoj, koji je pripremio teren za komercijalnu proizvodnju filmova u Pragu 1908. godine (šest godina prije Berlina).

Između dva rata

S nastankom Čehoslovačke uskoro je oformljen studio Barandov u Pragu koji je u međuvremenu postao najopremljeniji produkcijski centar u Evropi i sve je bilo spremno za ispisivanje prvih stranica češke kinematografije. Prvi zvučni filmu Češkoj naslova Tonka vješala (Tonka šibenice) snimio je Karel Anton 1930. godine, a zatim su uslijedile i prve nagrade za ovu kinematografiju – priznanje za najboljeg reditelja u Veneciji 1933. godine za erotsku romansu Ekstaza Gustava Machatýja s Hedi Lamar u glavnoj ulozi, a zatim i osvajanje venecijanskog Zlatnog lava koji je 1938. godine pripao komediji Ceh djevice iz Kutne gore (Cech panen kutnohorských) Otakara Vávre, jednog od najvažnijih čeških reditelja svih vremena i budućeg profesora Milošu Formanu, Jiříju Menzelu i Emiru Kusturici, na praškoj Filmskoj akademiji (FAMU). Pored spomenutih naslova, o tematskoj raznolikosti, žanrovskoj intrigantnosti te stilskoj savremenosti, svjedoči i epsko narodno ostvarenje Janošik (Jánošík, 1935) te filmska poema Rijeka (Reka, 1934), i već tada se u češkom filmu mogla osjetiti autentična životnost, društvena angažovanost te nacionalna osvještenost, dok se negdje između za prevlast bore čovjekovo prokletstvo i vječita potreba za ljubavlju. Nakon velike krize u češkoj kinematografiji tokom trajanja okupacije, s rješenjem o nacionalizaciji koje je 1945. godine potpisao predsjednik Eduard Beneš, uspostavlja se novi sistem filmske produkcije posvećen izgradnji specijalnog studija za snimanje animiranih filmova, organizovanju produkcijskih grupa za dugometražne filmove, te osnivanju Akademije dramskih umjetnosti (FAMU).

Političke teme i animirani film

Sa novim historijskorijskim periodom, Čehoslovačka postaje druga istočnoevropska zemlja (nakon Sovjetskog saveza) koja je nacionalizovala svoju kinematografiju, a uskoro biva pokrenut i Međunarodni filmski festival Karlovy Vary kao najvažnija filmska smotra u srednjoistočnoj Evropi. Ipak, inspirisani konačnom pobjedom u Drugom svjetskom ratu, a pod utjecajem italijanskog neorelizma, čehoslovački filmski autori se u najvećoj mjeri posvećuju političkim i temama posvećenih borbi za komunističku državu te tako nastaju: ratna drama Ukradena granica (Uloupená hranice, 1947) o Hitlerovoj „krađi“ čeških granica; Siréna (1947) Karela Steklýja, zasnovan na istoimenom romanu Marie Majerove, koji oživljava čuvenu pobunu rudara iz 1889. godine i Čehoslovačkoj donosi drugog Zlatnog lava; Nemá barikáda (1949) Otakara Vávre, s praškim ustankom protiv nacista u centralnom fokusu radnje, ili kasnije; Preživio sam svoju smrt (Prezil jsem svou smrt, 1960) jednog od prvih diplomaca škole FAMU Vojtecha Jasnýja, u kojem je glavni protagonista zarobljenik koncentracionom logora, te ostvarenje Zbyněka Brynycha Transport z ráje (1963) o transportu Jevreja iz geta u Terezínu do gasnih komora u Auschwitzu.

Ipak, poseban uspjeh čehoslovačka filmska industrija ostvaruje s prvim animiranim i lutarskim ostvarenjima među kojima se posebno izdvajaju ona Jiříja Trnke – Špalíček (1947), omnibus od sedam dijelova od kojih svaki predstavlja jednu nacionalnu legendu i jedan segment bogate folklorne tradicije, te djelo koje će zauvijek ostati upamćeno i koje i danas odiše originalnošću i savremenošću – čarobna filmska adaptacija komedije San ljetnje noći Williama Shakespearea, u kojoj je čuveni dijalog ovoga engleskog dramatičara oživljen uz pomoć pantomime i igre. Negdje između su nastajali i filmovi o tadašnjoj društvenoj represiji i s odlučnim udaljavenjm odsocjalističkog realizma, među kojima se posebno izdvaja stilizovani Sunce u mreži (Sinko v sieti, 1962) Štefana Uhera, koji se smatra prvim djelom češkog novog talasa. Tadašnji sekretаr Komunističke pаrtije Slovаčke je nakon prikazivanja ovoga filma rekao da za njegovog mandata „ovа аntisocijаlističkа umjetnost neće biti distribuirаnа“. Ipak, bilo je kasno i čudo od čehoslovаčkog filma je izašlo u svijet, u svome najsjajnijem, najoriginalnijem i najvažnijem obliku – češkom novom talasu.

Novi talas i evropsko filmsko čudo

Šezdesetih godina 20. stoljeća, Evropu su zapljusnuli filmski pokreti koji su u nazivu imali zajednički pojam „novi talas“. Ta inovativnost je značila revolucionarnost u svakom smislu; estetskom, društvenom, političkom i naravno podrazumijevala potpunu slobodu koja nije sa sobom donosila samo pobunu protiv filmske tradicije, već i u odnosu spram trenutnih društvenih i političkih previranja. Jačina ovog talasa, nije poštedila niti prostore Češke, na čije ulice uskoro izlaze novi „FAMU diplomanti“, a jedna od prvih jeste bivša crtačica i manekenka Vera Chytilová. Ova beskompromisna, osebujna i neponovljiva rediteljica i zakleta feministkinja, svoje prve autorske korake pravi pod snažnim utjecajem cinéma véritéa,  francuskog novog vala i talijanskog neorealizma, dok jedno od najvažnijih ostvarenja češkog talasa, Bijele rade (Sedmikrásky, 1966) snima u ludičkom, feminističkom, nadrealnom ozračju, tada gotovo nezamislivom.

Vera Chytilová

Riječ je, dakle, o svojevrsnom feminističkoj farsi i konzumerističkoj satiri, s odrečitim odbijanjem tradicionalnih filmskih pravila naracije te eksperimentisanjem s bojama, načinom snimanja, montažom, u kojoj glavne protagonistkinje  Marie I i Marie II, žive samo da bi jele, imale seks i izbjegavale bilo kakav oblik društvenog rada. Bijele rade kao film jedinstvenog filmskog izraza, ne samo da pravi jasan odmak od komunizma, već i najavljuje svjetsku psihodeliju šezdesetih, koja se u SAD-u pojavljuje u obliku hippie revolucije. „Ti ne pripadaš ovome stoljeću. Da li me čuješ?“, kaže u filmu jedna Marie drugoj i kao da ovom replikom opisuje stvaralački život Vere Chytilove koja je za života ostala neshvaćena, a nakon smrti zakoračila u vječnost.

Forman i dobri-stari češki humor

„Pa, znate, češka izreka je, da ako se utapate probate uhvatiti čak i za malu grančicu. To su činili svi Česi, grabili... u nadi da će dohvatiti malu grančicu“, rekao je svojevremeno najvažniji češki reditelj Miloš Forman. Ta grančica za Formana je bio humor, i u životu, u kojem je veoma rano ostao siroče kada su njegovi roditelji stradali u koncentracionim logorima u Auschwitzu, i na filmskoj traci, na kojoj je uporno tragao za komičnom stranom svijeta i podsmjehivao se čovjekovim svakodnevnim glupostima. „Humor je važan za češki narod stoljećima, da preživi”, govorio je Forman, potkrijepljujući u filmovima svoje riječi. Još od svoga prvog igranog filma, komedije Crni Petar (Černý Petr, 1964), Forman traga za smijehom kao najočitijim dokazom čovjekove životnosti i njegovog prisustva na ovome svijetu, uslovljenog tragedijom, historijom te raznoraznim političkim i društvenim sistemima. Osim što pokreće češki novi talas, ovim filmom Forman svijetu prezentuje češki humor, istovremeno suptilan i urnebesan, a koji nije sam sebi svrha već nastaje usputno sa životom. Kao posebno upečatljiv segment iz ovoga ostvarenja, izdvaja se scena žurke, u kojoj se riječ „Ahoooj!“ (Zdravo!) među tinejdžerima koristi kao poziv na sukob i uz pomoć koje mladi muškarci čine sve da osvoje djevojke, ali ne znaju kako.

Ljubavi jedne plavuše

U svojoj narednoj komediji Ljubavi jedne plavuše (Lásky jedné plavovlásky, 1965) Forman sumorne životne situacije ponovno prezentuje u komičnomtonu, koji gradi uz pomoć rastresenih likova, njihove nespretnosti i neprilagođenosti društvenoj i historijskoj stvarnosti u kojoj su se zatekli, dok u komediji apsurda Gori, moja gospođice! (Hoří, má panenko, 1967) o amaterskom izboru za miss u kojem se takmiče debeljuškaste provincijalke, a vatrogasci, umjesto požar, pivom gase žeđ, sofisticirani humor pretvara u groteskan i urnebesan te ismijava vječnost ljudske gluposti jednake u svakom političkom sistemu.

Sav taj češki film

Pored Chytilove i Formana, reditelji koji su najviše doprinijeli postojanosti i razvoju češkog novog talasa, jesu, politički najangažovaniji Jan Němec koji je s kafikjanskom satirom o represiji u socijalističkom češkom društvu, naslova O svečanosti i gostima (O slavnosti a hostech, 1966) u kojoj domaćin jedne svečanosti uporno ubjeđuje svoje goste da je sve što on želi samo da oni budu sretni, te Jiří Menzel koji s „formanskovkom“ komedijom Strogo kontrolisani vozovi (Ostre sledované vlaky, 1966) Češkoj donosi drugog Oscara za najbolji strani film (prvi su dobili Ján Kadár i Elmar Klos za ostvarenje Trgovina na korzu). Dok se, s jedne strane, zbog svoje precizne filmske analize društva koje je primorano biti „sretno“ u totalitarizmu, Němec susretao sa žestokim napadima od strane vlasti te čak zabranom prikazivanja spomenutog filma, Menzel je istovremeno postao svjetski priznat reditelj, a Strogo kontrolisani vozovi o seksualnim nedaćama mladića Miloša Hrme tokom nacističke okupacije, jedno od najupečatljivijih filmskih remek-djela svih vremena.

Naime, nastala prema romanu Bohumila Hrabala, ova eliptična tragičnokomična filmska studija o ljudskoj naravi koja uprkos ratu i dalje čovjeka tjera da bjesomučno traga za srećom i ljubavlju te da se suočava sa svakodnevnim životnim preprekama, donosi ironični češki odgovor nacističkoj njemačkoj sili i prezentuje nezaustavljivi duh jednog jedinstvenog naroda, oslobođen krikom humora i vječnom potrebom za slobodom. U konačnci, filmovi češkog novog talasa će nagovijestiti duhovnu spremnost češkog naroda na čuveno Praško proljeće 1968. godine, tokom kojeg će zemlja sa manje od 16 miliona stanovnika biti u stanju da proizvede više od tri stotine filmova sa ogromnim utjecajem na tadašnju društveno-političku stvarnost, ali i nastilski tok cjelokupne evropske kinematografije. Trećeg Oscara, Češkoj će donijeti Jan Svěrák s filmom Kolja (1997), pet godina nakon razilaženja sa Slovačkom, što će poslužiti kao potvrda nastavka postojanja i razvijanja jedne od najstarijih i najbogatijih filmskih kultura svijeta.