School Shooting: Moramo prihvatiti istinu ma koliko bolna bila

School Shooting: Moramo prihvatiti istinu ma koliko bolna bila

Bowling_for_Columbine_poster1684932683.jpg Piše: Mirza Skenderagić

Iako masakri u školama nisu izum modernog doba kako se to u javnosti često predstavlja, s obzirom da su se neki od najtragičnijih desili još davno u 20. stoljeću, događaj koji je zauvijek promijenio smisao nevinog odlaska u školu, pretvorivši je u bojno polje sa učenicima naoružanim do zuba, desio se 20. aprila 1999. godine. Tada su 18-godišnji Eric Harris i 17-godišnji Dylan Klebold ubili 12 učenika i jednog nastavnika, ranili još dvadeset i četvero i naposljetku izvršili samoubistvo. Svijetu je u direktnom prijenosu predočena tragičnost novog pojma, “school shooting“ koji će uskoro prerasti u svojevrsni globalni, društveni, psihički, pa i kulturološki fenomen.

S tragičnim školskim napadima u stvarnosti kreirani su i oni na filmu, koji, brišući granicu između fikcije i stvarnosti, predstavljaju vjeran odraz već postojeće, krvave sadašnjosti, istovremeno upozoravajući na još opasniju budućnost. Pomoću jezika filma i različitih rodnih, žanrovskih i stilskih elemenata, filmski su autori u svojim ostvarenjima pokušali ponuditi odgovor na ključno pitanje koje moderno društvo uporno zaboravlja: koji su uzroci nastanka tog jezivog ubilačkog nagona kod mladih, jer posljedice su svakako poznate.

Centralna teza kultnog dokumentarca Bowling for Columbine iz 2002. glasi “Ludi za oružjem”, a pomoću nje američki reditelj Michael Moore nastoji utvrditi zašto je pojam zabave kod Amerikanaca neodvojiv od nasilja i oružja. Naime, snimajući kroz čitavu Ameriku, razgovarajući sa Amerikancima, došao je do zaključka da većina njegovih zemljaka “spava sa oružjem", a kao izgovor za njegovu kupovinu, koju im omogućuje 2. amandman na Ustav SAD-a, svi Mooreovi sagovornici naveli su “samoodbranu” uprkos činjenici da ona nije donijela smanjenje broja zločina nego samo produbila bezizlazni krug krvoprolića.

U Mooreovom filmu posebnu važnost ima neraskidiva povezanost mladih i oružja, a kao posljedicu jezovite tinejdžerske zaluđenosti oružjem, on navodi upravo masakr u Columbineu. Taj događaj Moore prezentuje pomoću audiosnimaka službe 911, koju su taoci bjesomučno pozivali, a koju potom spaja s praznim školskim prostorijama i hodnicima, te autentičnih videoisječaka sigurnosnih kamera iz škole. Sveopću histeriju, koja je tog dana zavladala u području u Columbineu, Moore smiruje snimcima školskih prostorija nakon masakra, popraćenim melanholičnim zvucima gitare te zatim medijskim prilozima uplakanih i uplašenih lica i izjavama svjedoka zločina.

“Vjeruje se da su puške koje su koristili legalno kupljene u prodavnicama oružja. Mnogi meci kupljeni su u maloj radnji K-Mart, odmah dolje niz ulicu”, kaže narator, Michael Moore lično.

Suprotno ovome, kao jedan od mogućih razloga pokolja u Columbineu eksperti, vlasti i mediji naveli su žestokog rockera Marilyna Mansona, čiju su muziku ubice, navodno, slušale. Budući da su Harris i Klebold prije napada bili na kuglanju, Moore se u filmu pita kako to da niko nije okrivio ovu izuzetno popularnu igru u Americi.

Film koji u igranoj formi obrađuje masakr u Columbineu, ali i traga za onim skrivenijim psihičkim uzrocima jest Slon iz 2003. godine čuvenog reditelja Gusa Van Santa. Ovaj dobitnik Zlatne palme u Cannesu predstavlja svojevrsnu poetsku, vremenski i prostorno izuzetno složenu i intrigantnu filmsku odu mladosti jedne izgubljene generacije. Naime, Van Sant jedan školski dan gradi po uzoru na samu adolescenciju, kao istovremeno izuzetno lijep i radostan, apsurdan i bolan, dan koji svakog trenutka može skrenuti u opšte ludilo, dok sam čin pucnjave i masakra rekreira u svojevrsnom zatvorenom narativnom krugu, realnog vremena, sa dugim i usporenim kadrovima, kamerom kao uplašenim svjedokom, što kod gledatelja stvara osjećaj da se konstantno nalazi nekoliko koraka iza ubica i žrtava, smještajući ga u poziciju i jednih i drugih.

elephant1684932683.jpg Centralni, ali ne i glavni likovi ostvarenja Slon jesu Alex i Eric, koji se, inspirisani nasilnim videoigricama i zahvaljujući krajnjoj dostupnosti svih vrsta oružja, jednog dana odluče osvetiti svijetu, koji im je umjesto toplote i ljubavi davao samo hladnoću i apsolutnu bezosjećajnost. Međutim, Van Sant ni na koji način ne nestoji opravdati njihovu konačnu odluku, već ih psihološki i duhovno definiše kao izuzetno usamljene, bezosjećajne osobe, koje su jako dugo planirale napad, sa oružjem kupljenim preko interneta, eksplozivom kućne izrade, detaljnom skicom škole, a sve radeći po okriljem stravične smirenosti i odlučnosti.

O njihovoj unutrašnjoj praznini i hladnoći najbolje “govori“ scena u kojoj se Alex i Eric, osuđeni jedan na drugog, nježno ljube tokom zajedničkog tuširanja, bez pokazivanja bilo kakve emocije ili tjelesne strasti. Također, poput Moorea, i Van Sant u svom filmu upućuje svojevrsnu kritiku američkoj vlasti, odnosno, preciznije, Republikanskoj stranci, čiji je simbol upravo slon. Scena u kojoj Alex na klaviru svira “Za Elizu“, donosi trenutak uzvišenosti prije haosa, i otvara prozor u svijet koji bi mogao biti lijep, nježan, skladan i miran, samo da nije takav kakav jeste i da ljudi nisu postali takvi kakvi jesu. Najbolnije pitanje koje ostaje poslije ovoga filma, glasi: kako jedan mladi čovjek koji tako predano svira jednu od naljepših kompozicija, može tako olako klavir zamijeniti automatskom puškom, i umjesto ljubavi izabrati smrt.

“School shooting“ se kao vrh ledenog brijega jedne krajnje složene teme koja počiva na analizi duhovnog, psihičkog i fizičkog stanja kod mladih ljudi, javlja još 1968. godine u britanskom filmu If, koji inspirisan naslovom Nula iz vladanja donosi autorski intrigantan prikaz tragične pobune mlađih učenika u elitnom engleskom internatu, izloženih zlostavljanju onih starijih. S druge strane, detaljnu psihopatologiju rađanja i razvijanja destruktivnog bijesa koji prerasta u mržnju, a zatim postaje čisto zlo, zasigurno najpreciznije predočava film Moramo razgovarati o Kevinu iz 2011. godine, koji kroz nekoliko uzročno-posljedičnih stilski oblikovanih vremenskih perioda gradi odnos majke Eve i sina Kevina, u kojem se od samih početaka nameće pitanje o odgovornosti roditelja. Majke koja je sve činila da zavoli svoju pljačljivu bebu i nestašnog dječaka i oca koji je vjerovao da će sve nadomjestiti kupovina opasnog oružja luka i strijele, kojim će Kevin na koncu počiniti masovni zločin u svojoj školi.

Da li je majka isključivi krivac za ono što je njen sin postao, ili je ponekad ljubav jednostavno nemoćna pred zlom koje ima svoj put i cilj, dilema je koju će ovaj uznemirujući, ali neophodni film ponuditi, jer nekad, ali samo nekad će se morati razgovarati i prihvatiti istina ma koliko bolna bila.

Emitovano u rubrici "Iza scene" u okviru Jutarnjeg programa BHRT-a

Prehodna
Scenaristički nelogično i kreativno banalno: “Munje: Opet!“
Sljedeća
Nezaustavljiva filmska noćna mora: “Beau Is Afraid“