Piše: Sead Vegara
Kada govorimo o filmskom opusu velikog Quentina Tarantina ne možemo a da ne spomenemo ono za šta on sam smatra da je njegovo najslabije ostvarenje, a to je upravo film Death Proof (Otporan na smrt, 2007). Tarantino je nakon jednog dugačkog naslova podijeljenog na dva dijela, Kill Bill: Vol. 1 & Vol. 2 (Ubiti Billa 1&2, 2003, 2004), sa kojima je odao počast samurajskim, kung-fu i spaghetti wesetern filmovima, odlučio se za još jednu posvetu, sasvim neobičnu.
Dakle, filmski maestro, zajedno sa svojim kolegom Robertom Rodriguezom, namjerio se snimiti specijalno pripremljenu dvodjelnu filmsku poslasticu pod nazivom Grindhouse: Death Proof & Planet Terror (Grindhouse: Otporan na smrt i Planet terora, 2007), kao posvetu eksploatacijskom žanru i trash filmovima šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Namijenjeno istinskim filmokuscima, kao dvodjelna prezentacija, Grindhouse je prikazan na Cannes Film Festivalu 2007, i kao takav imao je posebnu čar.
Prvi u paketu bio je Tarantinov film. Sa svojim beskranjim dijalozima, koje prekida tačno na polovini, kada se desi nezamisliv preokret u radnji, te nastavku sa isto toliko dugih dijaloga i nevjerovatnom završetku, Otporan na smrt bi uljuljkao i uspavao publiku, dok bi Rodriguezov film Planet terora došao kao “hladan tuš“ sa svojim stripovskim nasiljem i neviđenim scenarističko-rediteljskim rješenjima. A da li je Death Proof najslabiji Tarantinov naslov? Moglo bi se diskutovati. Ali, kada imate jednog takvog filmskog autora kakav je Tarantino onda se i njegovo najslabije izdanje može činiti i jeste ono čemu streme mnogi holivudski reditelji.
Naoko bezazlenu priču o par prijateljica pratimo tokom prvih sat vremena, njihovo planiranje za veliki party na vikendici, samo njih djevojaka. Dok omladinke partijaju u baru na autoputu, upoznat ćemo se i sa likom “Kaskadera Mikea“ (Kurt Russell), koji će ih odvesti u tragičnu sudbinu. Sam lik Kaskadera Mikea na itekako uvjerljiv i jeziv način je utjelovio glumac Kurt Russell, sa strašnim ožiljkom preko lica, koji mnogo toga dodaje karakteru. Motivaciju Russellovog lika na stručan način obrazložit će lokalni šerif (Michael Parks), dajući gotovo savršen opis stanja uma psihopate, perverznjaka poput Kaskadera Mikea.
Prvi dio filma je snimio koristivši estetiku trash filmova, sve zajedno sa pokretima kamere (Tarantino je sam svoj majstor i ovdje, te potpisuje pored scenarija, režije, glume i posao direktora fotografije), namjerno lošom kvalitetom slike, koja se očituje u “iskrzanoj i zrnastoj“ fotografiji, te prekidima i skokovima u naraciji u vidu gubitka filma (“pojedena traka“).
Drugi dio se već dosta razlikuje sa tehničke strane u odnosu na prvi, ali je bit i nit vodilja ostala ista. Četiri djevojke, ovoga puta, filmske radnice (i to baš njih dvije kaskaderke), naći će se na meti Rusellovog lika. Opet Tarantino bilda atmosferu dugačkim dijalozima, samom pričom radi priče, što će biti njegov forte. Kraj će doći neočekivano i neviđeno, ali će ostati u vašim mislima i pred vašim očima sudbina prve četiri djevojke, ovjekovječena u fan-tas-ti-čno orkestriranoj sceni.
Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
