Sead Vegara

Umorne aristokrate autorskog filma obilježile 79. Cannes

Piše: Edin Čusto Činjenica je da svako izdanje filmskog festivala u Cannesu bude zapamćeno na svoj način. Tako će se ovogodišnje izdanje isticati ne po određenom filmu ili otkriću genijalnog debitantskog reditelja, nego po onome što je Cannesu falilo, a to su filmovi velikih američkih studija.

Gentle Monster: Možemo li reći da ikoga istinski poznajemo?

Piše: Edin Čusto (specijalno iz Cannesa za Filmofil) Zaključen statistikom na ekranu koja Philipov zločin smješta u širi evropski kontekst, Gentle Monster tvrdi da nikada ne možemo do kraja upoznati drugu osobu. Riječ je o jezivoj priči, precizno odigranoj i režiranoj s velikom kontrolom. Ipak, težina filma djeluje dvolično. Kreutzer uspijeva razotkriti trulež skrivenu ispod slike savršenog oca, ali ne uspijeva u potpunosti odgovoriti na pitanje opravdava li izlaganje gledatelja ovoj vrsti noćne more proste spoznaje do kojih film dolazi.

Teenage Sex and Death at Camp Miasma: Krv i kriza identiteta

Piše: Edin Čusto (specijalno iz Cannesa za Filmofil) Kao i u ranijim Schoenbruninim filmovima, ovdje ima mnogo nadrealizma, liminalnosti i alegorije, što vjerovatno neće odgovarati svakome. Ipak, teško je ne nasmijati se dinamici između Andersonine povučene glumice koja veganstvo smatra prolaznom fazom i Einbinderine rediteljice negdje između rane Gen Z i kasnog milenijalca.