Piše: Sead Vegara

Nastavak je obično jeftina imitacija prethodnika, sve u cilju “cijeđenja“ što više novaca iz ”pokušaja” od franšize. Napraviti ambiciozniji, ljepši, napredniji film od prvog je pošlo za rukom tek rijetkima. Francisu Fordu Coppoli sa nastavkom The Godfather Part II (Kum 2, 1974), Irvinu Kershneru sa drugim dijelom originalne Star Wars trilogije, The Empire Strikes Back (Imperij uzvraća udarac, 1980), Jamesu Cameronu čak tri puta i to sa filmovima Aliens (1986), Terminator 2: Judgment Day (Terminator 2: Sudnji dan, 1991) i Avatar: The Way of Water (Avatar: Put vode, 2022), te, naposljetku, digitalnom lutkaru Johnu Lasseteru sa CGI animiranim Toy Story 2 (Priča o igračkama 2, 1999). Urbana legenda kaže da je tada mladi i nadobudni filmski režiser James Cameron na sastanku sa glavešinama studija 20th Century Fox vezano za snimanje potencijalnog nastavka filma Alien (1979), preko konferencijskog stola proslijedio papir na kojem je pisalo “Alien$“ (sa znakom dolara umjesto slova S), aludirajući na to da će film odnijeti basnoslovne sume novca na box officeu. Što se na kraju i desilo; Aliens je zaradio preko 131 miliona dolara i to u 1986, što je za te godine bilo mnogo novca.   

Nepisano pravilo

Sada, od kako su filmovi u novom milenijumu postajali sve skuplji za producirati, kako su budžeti “rasli u nebo“, a (tek rijetki) filmovi zarađivali mnogo više od uloženog, postalo je nepisano pravilo u Hollywoodu da ako film zaradi preko milijarde dolara automatski slijedi nastavak. Koliko god taj prvi i slobodno možemo reći originalni film bio upravo sasvim samom sebi dovoljan, bez potrebe za daljim razvijanjem priče, koja je zaista zaokružena i nema se šta konkretno dodati, kada vam producenti daju bjanko ček, ko može odbiti takvu ponudu? Takav je upravo slučaj sa filmom Joker iz 2019. koji je postao prvi film sa R-rejtingom sa zaradom preko milijarde dolara.

U biti nesvakidašnji stripovski film pruža uvid u postanak jednog od najzanimljivijih negativaca sa stranica stripova DC-ja (Detective Comics) – titularnog Jokera (Joaquin Phoenix), na način da su reditelj/scenarista Todd Phillips i koscenarista Scott Silver prekopirali (skoro čitav) narativ filma The King of Comedy (Kralj komedije, 1982), te se inspirisali još jednim filmom Velikog Martina Scorsesea – Taxi Driver (Taksista, 1976).

Klaun za iznajmljivanje

U filmu Joker fiktivni grad Gotham je na rubu kolapsa. Nepoznati čovjek odjeven u kostim klauna ubio je trojicu uposlenika preduzeća Thomasa Waynea (Brett Cullen) i time samo “dolio ulje na vatru“, te nagnao siromašne građane da se pobune protiv bogataša poput Waynea. A čovjek u kostimu klauna je Arthur Fleck (Phoenix), koji radi u firmi “Haha“ za iznajmljivanje klauna i kojem baš nisu “čiste misli“. Arthur živi sa oboljelom majkom (Frances Conroy) i sanja da postane slavni stand-up komičar poput svog idola sa televizije Murrayja Franklina (Robert De Niro), dok se u “ludilu stvarnosti“ teško nosi sa svakodnevnicom.

Ovdje se povlači paralela sa Scorseseovim Kraljem komedije, njegovim protagonistom Rupertom Pupkinom (De Niro) koji također živi sa starom majkom, i čiji će planovi da postane uspješan stand-up komičar uveliko zavisiti od njegovog idola – komičara i TV voditelja Jerryja Langforda (Jerry Lewis). Oni koji su bili u prilici pogledati film The King of Comedy moći će prepoznati detalje, gotovo kompletan kostur “kopirane“ priče u Phillipsovom Jokeru, ali na način da je za razliku od Scorseseovog komičnog ostvarenja ovdje riječ o totalno “mračnjačkom“ otklonu u priči. De Niro je sada u obrnutoj ulozi u odnosu na Scorseseov film, a Joaquin u De Nirovim “cipelama“ u nemogućnsoti da procesuira i razdvoji stvarnost od maštarije.

Najbolje od jednog i drugog lika

A opet, još jedna, “dupla paralela“ sa Scorseseovim filmo(vi)m(a) jeste ona sa Taksistom. De Niro u The King of Comedy portretira Pupkina sa savršenom dozom narcizma, neprijatnog i katkad (verbalno) agresivnog (ali ne u smislu psovki) ponašanja, toliko da koliko se razlikuje od njegovog maestralnog performansa iz filma Taxi Driver i lika Travisa Bicklea, da su u biti vrlo slični. Obojica su osamljene osobe sa teškim rezonovanjem stvarnosti od fikcije i nasilni su, doduše na različit način. Dok je Pupkin verbalno naporan i agresivan, Travis tu agresivnost izražava fizičkim obračunom i verbalnim. Phoenix uzima “najbolje“ od jednog i drugog lika, te kroji toliko uvjerljiv portret čovjeka koji je na kraju sa svojim živcima, jednostavno jezivo “puca po šavovima“ pokušavajući ostvariti za sebe prostor i mjesto u društvu koje ga ne prihvaća ismijavajući i ignorišući ga kao osobu i individuu.

Sa savršenom dozom samouvjerenosti Joaquin portretira Arthura Flecka/Jokera da ne možete a da ne ostanete zapanjeni njegovom glumačkom kreacijom koja također transcendira likove Jokera u interpretacijama Jacka Nicholsona iz filma Batman (1989) i Heatha Ledgera iz The Dark Knight (Vitez tame, 2008), ali ostavljajući ih u za svakog posebno potrebnom perofrmansu u odnosu na filmove u kojima su se pojavili.

Originalnost ne postoji

Pet godina nakon što je Phillipsov Joker pokorio box office, osvojio Oscare za najboljeg glumca i najbolju muziku za kompozitorku Hildur Guðnadóttir, stigao je i (bes)potrebni nastavak i to pod nazivom Joker: Folie à Deux (Joker: Ludilo u dvoje, 2024). I šta se desi kada “na silu“ pokušavate biti originalni? Američki nezavisni filmaš Jim Jarmusch još davno je izrekao čuvene misli: “Ništa nije originalno. Uzimajte odakle god da odgovara sa vašom inspiracijom ili pokreće vašu maštu. Proždirite stare i nove filmove, muziku, knjige, slike, fotografije, pjesme, nasumične razgovore, arhitekturu, mostove, ulične znakove, drveća, oblake, vode, svjetla i sjenke. Izaberite da uzimate samo od onih stvari koje vas diraju direktno u dušu. Ako to ostvarite, vaš rad (i krađa) će biti autentičan. Autentičnost je neprocjenjiva; originalnost ne postoji. I nemojte se truditi da krijete ono što ste uzeli – ako vam se sviđa onda ga slavite. U svakom slučaju, uvijek imajte na umu riječi Jean-Luca Godarda: ''Nije važno odakle uzimate stvari – važno je kamo ih odvedete.''“

Ludilo u dvoje

Time rečeno, scenaristički duo Phillips i Silver su sa nastavkom pod moranje učinili nešto što se njima činilo kao originalno. Ionako neklasičan stripovski film za koji nisu krili odakle su crpili inspiraciju, u njegovom nastavku odlučili su odjenuti u ruho mjuzikla. Da li je to autentično? Da! Ali, da li rezonuje sa publikom i da li doprinosi na razvoju (zaokružene) priče, to je već drugo pitanje. Ono što je sigurno jeste da je apsolutno drugačiji od svih do sada stripovskih filmova snimljenih i to iz mnoštva razloga, onih žanrovskih, prije svega, zatim tematskih, stilskih i na koncu, idejnih. Da li je Joker: Folie à Deux potreban nastavak i da li je bolji od (originalnog) filma Joker? Radnja se nastavlja dvije godine nakon dešavanja iz prvog filma sa Fleckom koji je u bolnici za umobolne u Arkham Asylumu gdje je smješten nakon što je počinio pet ubistava i gdje čeka suđenje. Igrom slučaja upoznaje Lee Quinzel (Lady Gaga), koja je opčinjena Jokerom i koja bi sve uradila za njega.

Izraz folie à deux francuskog je porijekla, doslovno znači “ludilo u dvoje“ i predstavlja rijedak poremećaj kojeg karakterizira prenos sumanutih ideja i(li) abnormalnog ponašanja s jedne osobe na drugu, koje su obično u bliskoj emocionalnoj vezi, te upravo opisuje odnos između Flecka i Lee. Njihovo ludilo biva “hranjeno“ onim kolektivnim sa ulica Gothama čiji stanovnici podržavaju Jokera. I dok je film iz 2019. priča koja je nastala iz stvarnosti u kojoj, mentalno bolesnog usamljenika društvo pretvara u nepopravljivog serijskog ubicu, koji nastaje iz svih onih standardnih društvenih užasa u kojima svakodnevno pasivno ili aktivno učestvujemo, njegov nastavak je pokušaj produženja priče, koliko inventivan toliko i razočaravajući.  

Objavljeno na portalu Al Jazeera Balkans