Piše: Mirza Skenderagić

Taman kad ste pomislili da ste sve vidjeli, pojavi se nešto poput televizijske serije Baby Raindeer (Maleni irvas) koja će momentalno iznevjeriti očekivanja čak i najotvorenijeg savremenog gledatelja, jer ne samo da mijenja percepciju muško-ženskih odnosa, već i donosi jedan krajnje brutalan prikaz ljudskog očaja u kojem je samo dno sada rezervisano za muškarca. Istinita priča o upornoj i opasnoj progoniteljki predstavlja samo vrh narativne strukture ove šokantno brutalne i brutalno duhovite serije koju je autor Richard Gadd kreirao na osnovu svoje uspješne stand-up predstave, a opet na osnovu ličnog iskustva baziranog na odnosu sa obožavateljicom Marthom (Jessica Gunning) koja ga je godinama svakodnevno uhodila i uznemiravala, dolazeći u pub u kojem on radi i uporno mu šaljući mailove svih mogućih sadržaja.

Iako je ova priča u seriji poprilično stilizovana u jednom apsurdnom svijetu stand-upa Formanovog Andyja Kaufmana i bolesne potrebe za slavom kao jedinim preostalim oblikom čovjekovog postojanja, ona djeluje krajnje realno i uvjerljivo, čemu svakako doprinosi i odluka da glavnog lika Donnyja igra upravo Richard Gadd. Podijeljena na sedam epizoda od po četrdesetak minuta što je još jedna promjena u savremenom televizijskom poretku, ova serija donosi jednu životnu epizodu u životu stand-up komičara u pokušaju, koji na putu do slave radi kao šanker u lokalnom pubu.

Njegov život se mijenja kada se sažali na usamljenu i poprilično neuglednu ženu Marthu koja redovno dolazi u njegov pub, u kojem sjedi sama i ne naručuje ništa. Njen očajni izraz lica se momentalno promijeni kada Donny stupi sa njom u razgovor, te joj ponudi šoljicu toplog čaja. Donny tada začuje ono što još nikada nije na svojim nastupima, zarazni smijeh koji se prenosi salom. “Treba mi dobar dečko da se brine o meni i izgleda kao maleni irvas“, prva je poruka koju Martha pošalje, a koju se na ekranu pojavi kao telop sa potpisom: “Poslano s mog Iphonea“. Odmah sa uvodnim upoznavanjem, moguće je uočiti i prepoznati nekoliko kontradiktornosti koje se vežu za Marthu, a to su njeno očigledno lažno predstavljanje kao uspješne advokatice koja u mobitelu ima spašen broj Tonyja Blaira, a koji ne samo da nije Iphone, nego i ukazuje na najsiromašniji stalež društva.

Ovdje pak autor uspostavlja psihološki aspekt serijala u kojem se stvara lažna slika o uglednosti čija je jedina mjera u današnjem svijetu upravo Iphone, a koji zavara svakoga u čijem se rukama nađe, uvjeravajući ga da je bogat i važan. Osim što uvodi ženu koja je fizički zapuštena i nikako ne može koristiti seksualnost u odnosu sa muškarcima, ovaj mini-serijal do krajnosti ogoljava mušku prirodu u kojoj se ispod vanjske samouvjerenosti i dominantnosti krije očaj kakav je teško i zamisliti. Upravo Donnyjev očaj i bolesna želja za uspjehom omogućava Marthi da ostvari ostvari svoju patološku ulogu u njegovom životu, što pokazuje da žena više i ne mora koristiti moć fizičkog izgleda da bi upravljala muškarcem, već da je samo dovoljno da upozna jednog očajnog muškarca.

Nadalje, zapakovana u omot komedije, serija Maleni irvas na jedan krajnje slobodan, usputan i direktan način progovora i o ostalim društvenim i ličnim segmentima života kao su transeksualnost, homoseksualnost, biseksualnost, ali posebno se bazirajući na pitanje identiteta kojeg osim seksualnosti i interesovanja, u najvećojm mjeri oblikuje proživljena trauma. Tako će četvrta epizoda donijeti jedno od najtraumatičnijih gledateljskih iskustava sa homoseksualnim silovanjem i teškom fizičkom, prihičkom i duhovnom patnjom.

Naravno, sve ovo ukazuje da serija Maleni irvas ironično nazvana kao priča za djecu, nije za svakoga, s obzirom da šturo izneseni sadržaj zaista djeluje previše nasilan, mučan i eksplicitan. Zahvaljujući upravo okviru komedije čijem opuštenijem ozračju u najvećoj mjeri doprinosi luckasta interpretacija Jessice Gunning, te uprkos čestom dramaturškom stagniranju i ponavljanju motiva i dešavanja, pogotovo u posljednje dvije epizode, sva ova prezentovana lična iskustva predstavljaju realan i neodvojiv života u današnjoj stvarnosti u ovome nadasve drugačijem televizijskom ostvarenju.

Jer, dok su su stalkeri i stalkerice u prošlosti predstavljale odvojeni fikcionalni prostor recimo horora, današnja Misery ne živi više negdje izvan grada niti zarobljava izmišljenog pisca pulp romantičnih bljuvotina, već je dio ovoga otuđenog i oboljelog društva i čeka na empatiju i ljubav kao i svako drugo ljudsko biće.

Emitovano u rubrici "Iza scene" u okviru Jutarnjeg programa BHRT-a