Piše: Lejla Panjeta
“Napuhani tiraninov ego prokletstvo je za njega samog i za njegov svijet – ma kako se njegovi poslovi činili uspješnim. Prestravljen samim sobom, progonjen strahom, u svakom trenutku spreman da se suoči s očekivanim nasiljem svoje okoline i odupre mu se, što su sve u prvom redu odrazi neobuzdanih poriva ka stjecanju unutar njega samog, ovaj div samostečene nezavisnosti je glasnik propasti svijetu, iako, u svom umu, može sebe zabavljati humanim namjerama.“ – Joseph Campbell “Junak sa tisuću lica“
Ovako o čudovištu tiraninu govori Joseph Campbell u svojoj knjizi “Junak sa tisuću lica“. Figura čudovišta i tiranina je poznata svim mitologijama, kulturama, religijama, legendama, urbanim legendama, bajkama i pričama za laku noć. U mukama sopstvenog tijela i (ne)razuma, čudovište poznaje samo priču svog ega, koji ga razdire tražeći sve što je “moje, samo moje i meni pripada“, pa kao hrčak skuplja ono što mu održava ego u životu, a na svom putu uništava sve što je ljudsko i zajedničko, isisavajući životnu energiju svemu sa čime dođe u kontakt. Ovaj opis čudovišta danas se može pripisati tzv. energetskim vampirima, psihopatama, narcisoidima, kojih je svijet, nažalost, prepun uživo, a specijalno na društvenim mrežama, te i u samom vrhu elitne kulture i politike. Međutim, Campbellov opis čudovišta ovdje se atribuira fantastičnim i nerealnim bićima, tj. stvorenju koje se može naći u skoro svakom folkloru i u svim kulturama i na svim kontinentima. Biće koje je od samih početaka razvoja kinematografije zablistalo na velikom platnu, preselilo se na male ekrane naših dnevnih soba i udomaćilo na smart ekranima, opčinivši publiku svih generacija u svim dijelovima svijeta.
Drevni vampirski arhetip
Nije iznenađujuće da je Christopher Booker u svojoj knjizi “Sedam osnovnih zapleta“ jedan način naracije posvetio pričama o “prevazilaženju čudovišta“ i užasnom susretu sa smrću kroz arhetip čudovišta. Jedna o naracija koju analzira je Bram Stokerov “Dracula“. Za misteriozne procese mašte, koji leže u pozadini pričanja priče, nije važno da li vjerujemo fizičkoj realnosti čudovišta; dovoljno je da čudovište vreba u mraku neizvijesnosti i našeg neznanja. Drevne mitologije prepune su čudovišta, koje se psihološki tumače kao odraz naših strahova. Vukodlaci, vampiri, zombiji, mumije, vještice i aždaje neki su od likova čudovišta koji prožimaju našu filmsku stvarnost, kao i bajke na kojima smo odrasli. Mitologije antičke Grčke, Egipta, Mesopotamije, kao i svete priče hinduzima, te legende i mitovi evropskih, azijskih i američkih kultura izuzetno su maštovite i šarolike, a sve poznaju čudovište koje ima karakteristike neživog mrtvaca i održava se u životu putem tuđe krvi ili energije, a kroz filmsku industriju u 20. vijeku popularizovan je kao vampir.
Tema vampira bavi se isključivo jednim dijelom psihičkog aparata čovjeka, a to je ego. U strukturalnoj Freudovoj podjeli našeg psihičkog života, ego je spona između superega (spoljašnji svijet i društvene norme), i ida (unutarnji svijet i instinkti). U ovom smislu tri vrste filmskih čudovišta odgovaraju našem psihičkom životu. Vukodlaci predstavljaju naš id, tj. pobjedu instinkta, nedostatak kontrole i našu životinjsku prirodu. Filmovi o vukodlacima bave se strahom od gubitka slobodne volje i nekontroliranim porivima i željama. Filmovi o zombijima govore o strahu od smrti, gubitku ličnosti i strahu od mase. Oni su kritika konzumerističkog društva i simbolično se bave masovnom sviješću, tj. glasačkim tijelom, bez ikakve lične ili individualne mogućnosti ispoljavanja sopstvene volje. Sve tri vrste čudovišta se na neki način mogu prenijeti virusom, tj. žrtve mogu biti zaražene ugrizom, tako da im virus utiče na ego, superego ili id. Kada je sve u balansu, ova Freudova struktura funkcioniše dobro, no, nijedna strana ne bi smjela da prevagne. Potpunu premoć ega predstavlja vampirska narav.
Arhetipski uzorci u temama seksa i smrti kroz taboo priču o vampirima sigurnosno su uvezani u grešno zadovoljstvo, a drušveno i individualno neprihvatljivo ponašanje je projicirano na čudovište. Vampiri predstavljaju našu najveću slabost, jer oživljavaju priču o ljubavi i mržnji i ispunjavanju sopstvenog zadovoljstva, bez imalo obzira prema društvu ili instinktima. Ego potpuno preovladava u ovim bićima, te su stoga vjerovatno najbrojnije ekranizacije ovog čudovišta na velikom planu i malim ekranima.
Vampiri u svijetu: Najraširenija mitologija
Nazivi za vampire su različiti. Vjerovatno postoji toliko naziva koliko i usmenih kultura u svijetu. Lilith, Chupacabra, Asvang, Strigoi, Pepang, Tricoloshe, Draug, Damphire, neki su od varijacija na temu. Još u Mesopotamiji postoje pustinjski demoni – džini, Lamashtu, kao i Lilith, koja je judejsko-hrišćanska varijanta sukubusa (ženskog bića koje prije krv). Stix u antičkoj Grčkoj i Rimu, Vetale u Indiji, Chupacabra u Južnoj Americi, Striga ili Damphir u Albaniji, Mora u Slavenskoj mitologji, Draugur na Islandu, Droch-fhuil u Škotskoj, Guaxa u Španiji, Mullo kod romskih naroda, Asanbosam u Africi, Ramanga na Madagaskaru, Ghoul u Jugoistočkoj Aziji, Hooh-Strah-Dooh kod kanadskih Indijanaca, Leyak na Baliju, Jiangshi u Kini, i drugi nazivi su za krvopije, nežive demone. Sama evropska legenda o vampirima potiče iz Srbije, a bila je direktna inspiracija romantičarskom klasiku - Stokerovoj “Draculi.“ I u Bosni postoji neka varijanta ovog bića, koje se naziva Lampir, a ima slične karakteristike kao bauk, ili neka varijenta džina.
Pretvaranje u šišmiša ili vuka, bijeli luk (u Južnoj Americi aloa vera), križevi, spavanje u mrtvačkom kovčegu, usmrćivanje sunčevom svjetlošću ili probijenjem kolca kroz srce, te odsjecanje glave, blijedo i lijepo lice ili stravično izobličen nos, uši, oči i nokti, svjetlucave oči, supervid, sluh, brzina, veliki očnjaci, vladavina tjelesnog, gospodarenje nad miševima, vukovima, pticama, kontrola oblaka, magle, vjetra i vremenskih prilika, hipnotišuće dejstvo na žrtvu, sve su ovo varijabilne karakteristike vampirskih likova iz fantastičnih priča, kao i usmenih predanja i lokalnih sujevjerja. Međutim, svim pričama o vampirima je zajednički nagon za ljudskom krvlju i srce koje ne kuca. Esencija života je krv. Bića koja nisu od krvi i mesa smatramo prokletim, jer im hrana, voda i zrak tj. elementi života oksigen, hidrogen, nitrogen i karbon nisu bitni za održanje njihove krvi živom. Život se održava uzimanjem drugih života. U grčkom mitu vještac Asklepijades oživljava mrtve krvlju meduze. Šišmiš pije tuđu krv da njegove krvne stanice ne bi umrle. Ukratko ova vrsta čudovišta postoji zato što otima tuđu energiju kojom se hrani. U životinjskom carstvu ovo prihvatamo kao imperativ biologije i evolucije, no u stvarnom svijetu kod homo sapiensa, ova ideja je zastrašujuća.
Umberto Eco vampirizam svrstava u uznemirujuću kategoriju ružnoće, jer strah izaziva čudovište, a sumnja izaziva uznemirenje, zato što se javlja kao nešto neobjašnjivo i kontradiktorno. Ideja o vampirizmu pripada sferi fantastičnog, a dešava se u realnosti gdje nema čuda, te zbog toga uznemirava i izaziva strah. Sa druge strane svijet čudesnog tj. fantazmagoričnog, u kome su čuda i nadnaravne pojave normalne, ne izaziva strah. Tom svijetu pripadaju bajke, koje također mogu uznemiravati, ali ne izazivaju anksioznost. Vampirizam, bez obzira da li se radi o fantastičnom biću, ili narcisoidnom partneru ili random kolegi, uznemirava, jer je suprotan sa našim očekivanjima, umara i užasava nas.
Etimologije riječi vampir, nosferatu i drakula
Postoje kontroverze oko geneze riječi vampir, kao i mnogobrojni sinonimi i termini koji označavaju nemrtva (undead) bića, kakvi su: štrigoi, lampir, upir, nelapsi, vrikolak, sukubus, itd. Najprominentnija je Willsonova teorija, koja navodi četiri etimologije. Prva je vezana za turski jezik, na kome uber znači vještica, a druga vuče porijeklo iz grčkog glagola koji znači piti. Treća teorija kaže da riječ potiče iz srpske riječi “vamiir“ (bamпиp, u engleskoj transkripciji su dodata dva slova i da bi se dobilo ćirilično p). Ovdje se radi o riječi vampir napisanoj na ćirilici, čime se ne razjašnjava njeno porijeklo iz srpskog jezika. Tako je ova teorija potpuno netačna. Četvrta teorija koju navodi Wilsonova na sličan način tvrdi da je vampir mađarska riječ, no kao ni prethodna, u potpunosti ne razjašnjava njenu etimologiju. Na ilirskom dhamp znači zubi, a pire piti, dok je ruska varijacija riječ upyr. Historijske i lingvističke studije se poklapaju kada je u pitanju upotreba ove riječi u evropskim jezicima, te ukazuju na porijeklo u slavenskom folkloru i vampirsku epidemiju u Srbiji. Neki od prvih arhivirano-evidentiranih slučajeva vampirizma u srednjevjekovnoj Evropi desili su se u okolini Beograda. Pored “srpskog vampirizma“, kod nas su najpoznatije legende o vampiru iz Istre, prema kojoj je Boris Perić objavio roman “Vampir“ iz 2006. godine, te sujevjerje o leptirima kao vampirima, tema jugoslovenskog horor filma Leptirica u režiji Đorđa Kadijevića iz 1973. godine, a prema priči Milovana Glišića “Posle devedeset godina“.
Riječ nosferatu ima složenu genezu: potiče od grčke riječi nesophorus, što znači nositelj kuge, ali i rumunjskog naziva za đavola, necuratul, i nesuferit, što znači nepodnošljivo. Riječ dracula potiče iz Rumunije. Naime, Vlad Tepeš III poznat pod nazivom Vlad Nabijač, zbog okrutnog nabijanja na kolac svojih neprijatelja (Otomana) je hrišćanski vladar Rumunije, koji brani svoju otadžbinu od najezde nevjernika sa Istoka. Vlad Nabijač je bio poznat i kao Vlad III Dracula. Ime Dracula znači sin Dracule. Na rumunskom jeziku danas, dracul znači đavo, a ova riječ je izvedena iz latinskog drachoua, što znači zmaj. Balaur je naziv za rumunskog zmaja u narodnim pričama, a ne dracul. Zmajevi su se u hrišćanskom sujevjerju povezivali sa Sotonom, pa odatle i veza između zmaja i đavola. Međutim, “sin Dracul” je referenca na oca Vlada III, koji je bio član Reda Zmaja, kršćanskog društva vitezova u stilu krstaša, a za svog zaštitnika imali su Svetog Đorđa, poznatog po svom legendarnom ubistvu zmaja ili aždaje. Ovaj viteški red je bio poznat u Srednjoj Evropi tokom srednjeg vijeka, i to u Rumuniji, Mađarskoj, Hrvatskoj i Bosni.
Zbog masakra koje je počinio nad nevjernicima i neprijateljima Vlad Tepeš je poslužio kao inspiracija Bramu Stokeru za “Draculu“, ali ni u kom slučaju ova historijska ličnost nije povezana sa legendama o slavenskim vampirima. Grof Vlad Tepeš III, vlaškog viteškog reda Dracul iz Rumunije, stvarna je historijska ličnost, a priča o njemu legenda, koju je u kombinaciji sa pričom o srpskim vampirima (prema pisanjima britanske štampe u to vrijeme), Stoker pretvorio u horor fantaziju sa romantičnim zapletom. Naime, u vrijeme nastanka romana u britanskoj štampi su se pojavili članci u ubijanju vampira u selima kod Beograda. Detaljni opisi rituala kojima se vampir ubija (kolac kroz srce, odsjecanje glave, spaljivanje leša), su vjerovatno potaknuli Stokerovu maštu u kombinaciji sa Tepešovim zločinima nabijanja na kolac, pa je sve smješteno u duboke, neistražene predjele Karpata pod nazivim Transilvanija. Odatle je totalno zarazilo popularnu kulturu i kinematografiju.
Stokerov vampir: Osnovna priča
Priča se dešava u Londonu. Mina i Johnatan su zaručnici, koji će biti razdvojeni na neko vrijeme zbog Johnatanovog putovanja u Transilvaniju radi sklapanja ugovora o kupovini zemljišta blizu Londona od strane transilvanijskog grofa. Jonathan pada pod uticaj mračnih sila u njegovom dvorcu, a grof putuje brodom u kovčegu koji je napunjen njegovom rodnom zemljom, koju transportuje do grada Whitby na obali Engleske. Bez ove zemlje čudovište ne može preživjeti. U Londonu ima pomoćnika Renfielda kojeg je obećao pretvoriti u vampira. Grof pije krv Minine prijateljice Lucy dok ne povrati snagu. Želeći da Minu odvede u Transilvaniju i od nje napravi vampira, ugriza je za vrat. Između njih dvoje javlja se jaka energetska veza sa senzualnom i seksualnom konotacijom, koju će pokušavati da prekine profesor Van Helsing zajedno sa Johathanom, koji se nekako dokopao Londona i svojih prijatelja i zaručnice. Na putu nazad u dvorac u Transilvaniji, grofa ubija Johnatan sa svojim prijateljem (kolac kroz srce i odsijecanje glave), a Mina je oslobođena vampirske magije, te se priča sretno završava za Minu i Johnatana. Ovo je sažeta fabula Stokerovog epistolarnog romana, koju prate holivudske interpretacije čudovišta o vampirima.
Stokerov grof se zove Dracula. Prvu zvaničnu adaptaciju ove priče uradio je Friedrich Murnau, čiji se Nosferatu iz 1922. godine smatra utemeljiteljem horor žanra. Međutim, ovaj film, koji spada u njemački ekspresionistički umjetnički pokret, mnogo je više od običnog horor filma. Pri tome, nije ni prvi film o vampirima.
Filmovi o vampirima: tri ciklusa
Prvi film koji bi se mogao nazvati vampirskim filmom bio je film Le Manoir du diable George Mélièsa iz 1896. godine, u trajanju od dvije minute. Méliès sam glumi u ovom filmu i režira ga upotrebljavajući rane specijalne efekte (duple ekspozicije) u transformaciji šišmiša u grotesknog demona. U 1915. godini Louis Feuillade radi opus od deset filmova pod nazivom Les Vampires. Ovaj filmski serijal uticao je na impresionističku estetiku Jean Renoira i film noir Orsona Wellesa. Takođe je uticao na nadrelistički film i zajedno sa njemačkim ekspresionizmom na razvoj trilera, psihološke drame i horora. Nakon uspjeha ekspresionističkih filmova '20-tih godina, Dreyer odlučuje da za svoj prvi zvučni film radi adaptaciju priče Sheridana Le Fanua, “In a Glass Darkly“. Zbog mišljenja filmske elite sa početka 20. stoljeća o horor filmu, kao nečemu što ne može biti smatrano umjetnošću, ova interpretacija vampira doživljava potpunu finansijsku propast. Dreyerov film Vampir iz 1931. nema koherentnu naraciju i strukturu dijaloga, a upotrebom sjene i svjetla stvara zastrašujuću atmosferu prijetnje, tako da holivudska interpretacija vampira djeluje kao bajka u komparaciji sa njim. Nakon čudovišnog Murnauovog Nosferatua, zastrašujućeg Browningovog Drakule iz 1931, s glumačkom interpretacijom Bele Lugosija, uznemirujućeg Fisherovog Drakule iz 1958, u izvedbi Christophera Leeja, te monstruoznog Klausa Kinskog u ulozi grofa Drakule u Wismaru u Herzogovom filmu Nosferatu: Phantom der Nacht iz 1979, devedesetih godina 20. stoljeća vampiri postaju ljepotani sa kojima se saosjeća. Takvi su Brad Pitt i Tom Cruise u Intervjuu sa vampirom iz 1994, Gary Oldman u Coppolinoj Drakuli iz 1992, Wesley Snipes kao Blade iz 1998, David Boreanaz kao Angel u istoimenoj TV seriji (1999-2004) ili vampiri i vukodlaci u Underworldu iz 2003, kao i Edward Cullen iz 2008. u Twilightu.
Posmatrajući historiju podžanra horora kao filma o vampirima, postoje tri ciklusa vampirskog žanra: zloćudni (1931-1948), erotski (1957-1985) i suosjećajni (1987-danas). Lon Chaney sa svojim Fantomom, udario je temelje horor filmu, a Drakula (1931) je bio predvodnik žanra u zvučno doba filma. Kao kraj zloćudnog ciklusa smatra se ekonomska situacija u kojoj se nalazi Universal studio 1948. godine, što ih je opredijelilo za rad na naučnoj-fantastici narednih deset godina. Universal sponzorira Hammer Studio 1957. godine u adaptaciji nove verzije Drakule. Taj Drakula (1958) je prvi film koji pokazuje krv, a čin vampirizma ima otvorenu seksualnu implikaciju, što je osobenost erotskog ciklusa filma o vampirima. Za početak suosjećajnog ciklusa, uzimaju se The Lost Boys (1987) i Near Dark (1987), u kojima su vampiri izmješteni iz aristokratskih okvira i stavljeni u kontekste svakodnevnice, pri čemu se kombiniraju elementi drugih žanrova. Near Dark sa westernom, a The Lost Boys sa elementima tinejdžerskih filmova.
Jedan od najznačajnijih primjera suosjećajnog ciklusa filma o vampirima je TV serija Buffy (1997-2003), smještena u kontekst srednje škole. Ona otvara vrata za potpuno drugačiju vrstu vampira u spin-off seriji Angel (1999-2004), koja postavlja temelje za vampire da iz negativaca prerastu u heroje i superheroje. Takav je slučaj i u HBO-ovom serijalu True Blood (2008), nastalom prema knjigama Charlaine Harris pod nazivom “The Southern Vampire Mysteries“, od kojih je prva objavljena 2001. Sličnost u opisima likova i zapletu vidljiva je i u serijalu L.J. Smith “Vampire Diaries“ iz 1991. Konvergentni elementi ovog cvjetajućeg podžanra horora i mješovitog žanra filma o vampirima su strava, misterija, teen romansa i nadnaravno. Fenomen Twilight izrodio je bestselling serijale u književnsoti, kao i na velikom platnu. U svakom od ovih serijala centralna tema je misteriozni mladi muškarac (vampir, vukodlak, pali anđeo, besmrtnik) i dama u nevolji (djevojka u školi).
U principu ovdje se radi o mješanom žanru, sa elementima mitoloških arhetipa o Erosu i Psihi tj. Ljepotici i Zvjeri. Misterija muškarca sadržana je u njegovoj zvjerskoj prirodi, iskupljenju, ljepoti i neuklopljenosti u svijet u kojem živi. Zavisno do religijsko-rodne inklinacije autora, mlada žena varira od obične i prosječne do supermoćne i magične žene u koju se pretvara. Romantični zaplet formira se uz upozoravajuću prijetnju straha od nepoznatog i nesigurnosti otkrivanja emocija. Zajedničko ovim fantastičnim hitovima, koji kombiniraju elemente misterije, horora, romanse, bajke, i priče o prokletim besmrtnicima u 21. vijeku je običnost glavnih likova, koji su u nekom paralelnom svijetu fantastike neobični i posebni. Ovakav trend saosjećajnog ciklusa filmova o vampirima podržao je i Coppolin Dracula iz 1992. godine, kao jedan od posljednjih filmova koji su snimljeni bez korištenja digitalne kamere, digitalne montaže i CGI-a, već sa upotrebom starih filmskih trikova, maketa, duplih ekspozicija, specijalnih efekata na setu, a time je postao homage ranim filmovima sa početka 20. vijeka. Njegova publika je generacija X, tako da je ljubavna priča i saosjećanje prema čudovištu, te njegovo iskupljenje i strast žrtvovanja jedna od okosnica priče. Ipak, otac svih ovih filmova, koji spada u zloćudni ciklus, nije nimalo romantičan, te od Stokerove priče odudara u par detalja koji su napravljeni iz produkcijskih razloga, ali i kreativno-idejnih. Naime, njemački ekspresionizam je Munkov “Krik“ zloćudnosti svijeta i čovjekovog užasa u periodu neizvijesnosti, anksioznosti, straha i depresije između dva svjetska rata u Evropi.
Profesor Dr. Lejla Panjeta je autorica mnogobrojnih članaka i knjiga iz oblasti filmskih studija i vizuelnih komunikcija. Dobitnica je stranih i domaćih nagrada za svoje akademske, naučne, filmske i umjetničke radove. Bavi se istraživanjima iz oblasti filma, umjetnosti i mitologije.