Piše: Lejla Panjeta
Friedrich Murnau bio je vojnik pješadije u Prvom svjetskom ratu, a kasnije pilot. Nakon avionske nesreće, odlučuje da se posveti novotariji zvanoj film. Većina njegovih prvih filmova je izgubljena, ali svjetsku slavu postiže 1922. godine sa filmom Nosferatu, eine Symphonie des Grauens, nakon čega pravi horor fantaziju Faust - Eine deutsche Volkssage u 1926. godini, te potom odlazi u Hollywood. Tamo režira svoje remek-djelo Sunrise (1927), i još nekoliko filmova, koje mu je Fox studio kreativno demolirao. Prije premijere svog brilijantnog ljubavnog filma Taboo (1931) koji je sniman na otocima Tahitija, poginuo je u automobilskoj nesreći. U filmskoj umjetnosti zabilježen je kao reditelj njemačkog ekspresionističkog filma i utemeljitelj klasičnog horor filma.
Nosferatu 1922.
Murnauov Nosferatu odstupa od njegovih prvih filmova, kao i njegovih ekspresionističkih kolega (Metropolisa i Kaligarija), jer ne koristi interijere i izvještačene scenografije, već izlazi u eksterijer i snima u prirodi, na lokacijama sa chiaroscuro osvjetljenjem u kojem je naglašen kontrast između svijetlog i tamnog. Na taj način kreira gotičku atmosferu, a snimanje u prirodi odličan je kontrast neprirodnosti zapleta koju kreira vampir. On je također i pionir u filmskim specijalnim efektima: negativ u kadru vožnje kočijom i kadrova prirode, te pixilacija (stop motion animation) u kadrovima pokreta likova, koji djeluju zastrašujće i neprirodno. Ključne i kultne scene su sjenke ruke sa dugim noktima, krupni kadrovi pacova i vampirskih zuba. Ekstremni donji rakursi i dubinska oštrina u sceni sprovoda inspiracija su Wellesu za Citizen Kane. Dekomponovani kadrovi, u kojima prijeteće sjenke i kontrasti dominiraju, a lik je decentriran u ugao kadra, doprinose jezivom ambijentu u scenama.
Film odiše neprirodnošću, odvratnošću atmosfere, riginosšću i napetošću, što izaziva anksioznost, koja nastaje pri pogledu na nešto poznato, ali izopačeno i stravično. Vampir se kreće usporeno i pretvara u džina. Pejzaž, zgrade, ljudi, sve je u ovom filmu na rubu strave, ali ne stravičnog koje nas plaši, već onog koje nas progoni. Jezu ne izaziva sam subjekt u kadru, već način izlaganja priče i postavke tog kadra u odnosu sa drugim kadrovima koji dekompozicijom i dezorijentacijom uglova prenose prijetnju na sve ono što nam je poznato i ugodno. Sam lik vampira, kojeg je sjajno odigrao Max Shreck je bez imalo izvještačenog urbanizma kasnijih interpretacija Lugosija ili Leeja. Ovaj vampir je biće noći, životinja u tijelu koje sliči ljudskom. Groteskni udovi, zubi i nokti u kombinaciji sa ćelavim i blijedim licem, uspravnim držanjem poput nakostriješene mačke prikazuje biće u okovima kovčega, iz kojeg je moralo ustati po nagonu viših sila. Agonija njegove potrebe za krvlju je na rubu ludački odvratnog, te nimalo romantičnog, kakvim se vampir predstavlja u kasnijim holivudskim interpretacijama. Sa ovim vampirom nema razumijevanja i nema nimalo pathosa. Ovo biće samo po sebi je pathos, kojeg se treba riješiti. Zapravo biće se zove “nositelj kuge“, a prokletstvo koje nosi sa sobom, jedino može prekinuti samovoljna žrtva djevice.
Murnauov vampir temeljen je na Stokerovom romanu, međutim, zbog autorskih prava, zamalo da su sve kopije filma uništene, a tužbama Stokerovih nasljednika produkciji filma Prana prijetio je bankrot, tako da im je ovo bio jedan i jedini film koji su snimili. Još u toku rada na filmu, imena likova i gradova su promijenjena. Tako je Mina postala Ellena, Johnatan postaje Hutter, Van Helsing je profesor Bulwer. Whitby postaje fiktivna baltička luka Wisborg. Sam Grof Drakula je Grof Orlok. U romanu Mina se ne žrtvuje, već je opsjednuta vampirizmom i spremna da brani Draculu, dok se u Nosferatuu Ellena svojevoljno žrtvuje i namami Orloka u svoj krevet, čuvajući ga na pored prozora na jutarnjoj svjetlosti (dok tri puta pijetao zakukuriče) što grofa konačno ubija. Ovaj film, i nakon 100 godina od svoje premijere, još uvijek ima moć da uplaši i uznemiri.
Nosferatu 1979.
Evropski film sedamdesetih živi od novih talasa, reditelja autora i novih priča na stari način filmske tehnologije i vizuelnog jezika tog vremena. Werner Herzog je autor-zvijezda njemačkog tj. evropskog filma u to vrijeme. Brilijantni vizuelni narator odaje počast njemačkom nijemom filmu u novom jezivom ruhu bolesno-žutog kolorita u igri sjenke i svjetla. Nosferatu: Phantom der Nacht prati Stokerovu naraciju. Lucy je Johnatanova zaručnica, a ne Mina. Lucy će se takođe žrtvovati kao i kod Murnaua, sa tom razlikom da policija hapsi Van Helsinga sa krvavim kolcem u rukama, a Johnatanu izrastu groteskni prednji zubi. Klaus Kinski, koji je sjajno odigrao, ne grofa Orloka, već samog Max Shreka, jeziv je, no i bizarno smiješan. Imena nisu promijenjena u odnosu na original. Dakle, radi se o grofu Drakuli, no on je vizuelna replika Murnauovog grofa Orloka. Film ima dozu crnog humora, no ipak izaziva uznemirujuće osjećaje. Ovdje nema romantike, već se radi o kugi koja dolazi sa grofovog broda u vidu malih štakora, koji su u krupnom planu veoma simpatični i umiljati. Igra bizarnog, komičnog i stravičnog kod Herzoga rezultira verzijom priče o vampirima koja je mistična, misteriozna i urbano letargična. Posljednja western scena Johnatana koji odjaše prema horizontu nagovještava širenje vampirskog virusa, dakle priča nije gotova, već Herzog naglašava da je pitanje čudovišta koje živi u ljudskom tijelu, a hrani se drugim ljudima, vječni arhetip čudovišnog i prokletog. Ovaj film, iako je tribute originalnom Nosferatuu, autorski je i sugestivan, nekonvencionalan i magičan. Za razliku od njegovog nasljednika iz 2024. godine.
Nosferatu 2024.
S obzirom na svoje inspirativne korijene i zaostavštinu Murnauovog Nosferatua, adaptacija Roberta Eggersa iz 2024. naslijedila je velika očekivanja i publike, fanova vampirskih legendi i filmske kritike. Nažalost, film na kraju ne ispunjava standarde jer nije uspio efikasno razviti svoje likove i atmosfersku napetost koja je karakterizirala original. Film pokušava uključiti moderne tehnike pripovijedanja, ali često žrtvuje dubinske slojeve priče, za vizuelni spektakl. Jedna od primarnih kritika Nosferatua iz 2024. je njegovo oslanjanje na vizuelne efekte i hommage prethodnicima, a ne na narativnu supstancu, tj. sadržaj je žrtvovan formi i kontekstu. Film često citira originalnog Nosferatua, pokušavajući digitalizirati napetost filma iz 1922. Pored toga, vidljiva je posveta Draculi iz 1992. godine, u smislu vizuelnih, scenografskih elemenata, no nikako u smislu priče i kompleksnosti karaktera. U već dovoljno citata uvlači se i scena savijanja tijela opsjednutog iz Egzorciste, tako da je nejasno u kojem pravcu ide opsjednutost. Tu je još i referenca na Kaligarijev somnambulizam, što dodatno pojačava ludilo nepovezanosti i nekoherentnosti u filmu. Na kraju filma se ispostavi da je sve vezano za bolji vizuelni dojam, bez imalo konekcije sa likovima i pričom. Na račun naracije i razvoja odnosa između likova, film je dao prioritet vizuelnim impresijama.
Motivaciji protagonista nedostaje složenost i dubina koja je vidljiva u prethodnim adaptacijama. Ellena, iako se svojevoljno žrtvuje, što takođe ostaje karakterno neutemeljeno, zapravo je osnovni pokretač zla, sa svojim ranijim seksualnim težnjama (koje možda vuku porijeklo iz puberteta) a kojima je prizvala demona u svijet živih. Iako sa udaljenosti od milion kilometara, čak iz Transilvanije, ova priča ne stoji, s obzirom da u njoj nema ničega romantičnog. Naime, grof Orlok nju ne voli. Ona ga je uznemirila svojim pozivom, zato on mora da uzme njenu krv. No, ni ona njega ne voli. Pretjerana kritika tjelesnog, bez imalo osjećanja, vidljiva je u pokušaju njenog zaručnika Huttera da je siluje.
On je jednodimenzionalni lik, sa kojim uopšte nema potrebe da se saosjeća, osim u par komičnih scena tokom njegovog putovanja u Transilvaniju. Njegova jedina svijetla strana je što je on jedini od svih likova koji je lijep i zgodan. Svi ostali likovi nisu nimalo upečatljivi, niti imaju profinjene crte lica koje su estetski ugodne. Jedini lik koji je iole dosljedan je Profesor, koji sjajno igra pomućenog naučnika i ludog mudraca, no većinom ostaje po strani priče (kao i u širim planovima, uz izuetak nekoliko krupnih kadrova njegovog monologa). Međutim, elementi razvoja naracije, koji su vezani za njega, kao što su komparacija Ellene sa Izidom, velikom sveštenicom Egipta, koja je komunicirala sa mračnim silama, te Solomonarijev kodeks tajni i devetokraka zvijezda (grofov amblem), ostaju potpuno neispraćeni i nimalo objašnjeni ili istraženi.
Film pati od problema s ritmom koji narušava narativni tok. U nastojanju da predstavi zanimljivu i brzu priču, gube se trenuci napetosti i neizvjesnosti. Nekoliko kritičnih scena koje su imale za cilj da izazovu strah i oklijevanje se požuruju. Takvi problemi sa tempom ometaju izazivanje straha kod publike (a film itekako pretendira da izazove strah), što je od suštinskog značaja za horor pripovijedanje. Murnauov klasik iz 1922. maestralno je koristio sjenu i svjetlost kako bi stvorio opresivnu atmosferu koja je upotpunila njen narativ. Nasuprot tome, verzija iz 2024. često se oslanja na jako osvjetljenje i otvoreno dramatičnu scenografiju. Šminka, kostim, scenografija i kamera svako za sebe radi sjajan posao. No, oni se zajedno nikako ne uklapaju. Sjajna je scena dugačke sjene ruku, ali kombinovana sa radnjom i ostalim kadrovima, gubi na težini. Putovanje prema dvorcu brilijantan je kratki video, koji sa muzikom i zvučnim efektima čini zaseban mračni muzički spot. No, nažalost susretom sa grofom, ovo obećanje pada u vodu.
Naime, u svom kaputiću, sa šubarom na glavi i facijalnim karakteristikama Hajduka Veljke, jasno je da ova adaptacija ne želi da govori o Murnauovom čudovištu, a još manje o sofisticiranim urbanim varijantama Dracule. No, sličnost ovog Nosferatua – grofa Orloka sa ilustriranim portretom historijske ličnosti Vlada Tepeša III, čisti je promašaj. Stil i izgled grofa više podjećaju na janičara otomanske vojske iz 16. vijeka koji se putem neke mašine za putovanje kroz vrijeme samo obreo u Njemačkoj sa kraja 19. i početka prošlog vijeka. Njegov izgled nije ni smiješan, ni odvratan, ni strašan. Samo je nepripadajući priči koja se odvija. Ovo je vampir sa brkovima koji podsjećaju na jednog od pjevača benda “Rokeri Smoravu“, a cjelokupnom pojavom komparativan je četnicima sa naših prostora. Uz to glumačka izvedba pretjerano naglašava akcent na konsonatima, koji nije ni slavenski, ni rumunski, već ruski. Grof Orlok je asmatični Rus janičar čije se tijelo na leđima i potiljku ima naznake raspada lešine.
Asmatično disanje nema nikakvog opravdanja. Ukoliko je vampir neživ, i potrebna mu je krv, spava u kovčegu ili u zemlji svoje domovine, nije mu disanje nikakav prioritet. Čudovište koje svojom voljom pokreće maglu, munje, oblake, vukove i pacove, kreće se brzinom svjetlosti, caruje sjenom i tamom, zasigurno da ne bi trebalo da ima astmu. Sa druge strane ovaj zvučni efekat liči na početničke korake u B produkcijama horor filmova, kada se jezivi zvukovi režanja dodaju uz sve i svašta, pa i ajkulama pod vodom, samo da bi se napravio veći efekat strave. Prikaz grofa Orloka pokušava uravnotežiti teror sa ranjivošću, ali ova dualnost ostaje neuvjerljiva i na kraju liči na karikaturu. Nemamo nimalo simpatije za njega. Specijalno kada ga vidimo na kraju, mrtvog, uvehlog, nakon svog monstruoznog seksualnog čina u krevetu preko mrtve Ellene. Gomila krvi koja izađe iz njega ne doprinosi elegantnosti trenutka žrtvovanja mlade djevojke za spas svijeta. Pored svega, ovaj vampir ne ugriza za vrat, već su mu je draža prsna kost i nešto malo rebaraca! Suština horora leži u suptilnostima atmosfere i raspoloženja. Žrtvovanjem ovih suptilnosti, najnovija adaptacija se otuđuje od svog izvora.
Što se tiče historijskih implikacija filma, prijem Nosferatua iz 2024. zajedno sa hororom The Last Voyage of Demeter iz 2023. i crno-humornom akcijom Renfield iz 2023. mogao bi signalizirati promjenu očekivanja publike u pogledu remakea žanra horora. Pohvalno je da filmski umjetnici nastoje ponovo osmisliti klasične priče, a publika također želi nostalgičnost, autentičnost i emocionalnu rezonanciju. Nosferatu iz 2024. može poslužiti kao priča upozorenja za buduće adaptacije, što ukazuje da vizuelni sjaj i savremene digitalne tehnike, upotreba CGI-a i AI-a ne mogu zamijeniti osnovne elemente koji definiraju efikasnu režiju i narativne tokove.
Ovaj film se predstavlja kao značajna studija složenosti prilagođavanja klasika unutar horor žanra. Definitivno ne spada u saosjećajni, niti erotski ciklus filmova o vampirima, ali ne donosi nikakvu novu žanrovsku karakteristiku da bi mogao otpočeti svoj ciklus. Sa svojim nedostacima u razvoju karaktera, suštini priče, ritmu, atmosferskoj napetosti i interpretaciji likova, filmu na kraju nedostaje supstanca neophodna da bi u potpunosti uključio svoju publiku. Adaptacije klasika u budućnosti mogu uspjeti samo kroz pažljivu ravnotežu digitalnih inovacija i vjernosti suštini narativnih tokova, sa čuvanjem mitoloških struktura i arhetipa priče. A mitologija vampira uvijek će biti aktuelna, na svakom kontinentu, u svako vrijeme i u svakom obliku.
Profesor Dr. Lejla Panjeta je autorica mnogobrojnih članaka i knjiga iz oblasti filmskih studija i vizuelnih komunikcija. Dobitnica je stranih i domaćih nagrada za svoje akademske, naučne, filmske i umjetničke radove. Bavi se istraživanjima iz oblasti filma, umjetnosti i mitologije.
