Piše: Duško Dimitrovski (specijalno iz Graza za Filmofil)
U cijelom svijetu su, nažalost u manjini, filmski festivali, koji pažnju posvećuju ravnopravnom tretiranju različitih kategorija kinematografskih djela, tj. igranim, dokumentarnim i animiranim, odnosno dugometražnim, srednje i kratkometražnim sineastičkim ostvarenjima, tj. ne favoriziraju u najvećoj mjeri dugometražne igrane filmove. Jedan od takvih izuzetaka predstavlja filmski festival “Diagonale“ u Grazu, čije je ovogodišnje izdanje nedavno završeno.
Treba istaknuti da je i nova smotra sedme umjetnosti u glavnom gradu austrijske pokrajine Štajerske, protekla u znaku te raznolikosti, predstavljajući dosta bogatu i svojersnu lepezu novih filmova. U tematskom smislu na “Diagonalama '25“ najbolja su bila vizuelna ostvarenja, koja su govorila o drugom, tj. o ljudima – strancima u zemlji u kojoj su rođeni, a također i filmovi sa tematizacijom drugog i drugačijeg – manje poznatog. Autori ovih većinom dosta kreativno realizovanih filmova među kojima su gotovo preovladavale rediteljice, bili su najvećim dijelom – mladi.
Tako su, sasvim opravdano, najznačajnija festivalska priznanja – “Velika nagrada pokrajine Štajerske za dugometražni igrani film“ i “Velika nagrada pokrajine Štajerske za dugometražni dokumentarni film“ sa novčanim iznosom od po 15.000 eura pripala ostvarenjima koji ove teme ekspliciraju: The Village Next to Paradise reditelja Moa Harawe i Bürglkopf rediteljice Lise Polster. Debitantsko dugometražno igrano ostvarenje mladog reditelja Moa Harawe, porijeklom iz Somalije, The Village Next to Paradise je već imalo uspješnu prezentaciju na brojnim internacionalno izuzetno afirmisanim festivalima. Kruna tog uspjeha mladog reditelja je najveća nagrada “Diagonala '25“.
U ovom filmu, na nadsve kreativan vizuelan način Mo Harawe govori o svakonevnom životu u njegovoj rodnoj zemlji, a najširijoj svjetskoj javnosti dosta nepoznatoj – Somaliji. To je tragična, ali na momente i komična storija o malom djetetu Cigaaiju, koji sa svojim ocem i tetkom, živi u jednom udaljenom somalijskom selu, koji nosi neobičan naziv “Paradise Village“. Kada se škola koju pohađa iznenada zatvara, on mora preseliti u internat u obližnjem gradu. Kroz priču o Cigaaiju i njegovom ocu, reditelj snažno i uvjerljivo eksplicira uopšte život o za zapadna shvatanja - "drugačijoj" zemlji u kojoj ta tri glavna junaka filma stoički podnose svakodnevnicu, tj. žive, bolje reći vegetiraju u siromašnoj, kroz građanski rat potpuno ranjenoj provinciji te afričke države. Ovaj film je emotivna, ali ne i melodramatična porodična priča, specifičan portret Somalije, gdje život bez stalnih briga za na Zapadu karakterističnu svakodnevnu egzistenciju, izgleda potpuno neostvarljiv.
O "drugačijem", ali i u drugačijoj formi – kategoriji dugometražnog dokumentarnog filma, govori također debitantsko ostvarenje mlade austrijske rediteljice Lise Polster, Bürglkopf. Tu je riječ o grupi tražilaca azila iz jedne azijske zemlje, koji očekujući da ih kao nepoželjne i "drugačije" izbace iz Austrije, život provode u malom alpskom mjestu – inače, atraktivnoj zimskoj turističkoj destinaciji na 1.300 metara nadmorske visine. Oni se kreću direktno ispod njihovom dotadašnjem životu potpuno nepoznatih ski liftova. Zaokupljeni vlastitim brigama, skijaše gotovo i ne primjećuju, kao što ni skijaši njih – "drugačije". Suptilno, sa krajnjim razumijevanjem za najtananije treptaje ljudske duše Lisa Polster gradi ovu priču, koja ostavlja snažan utisak na gledaoce. Utisak koji se brzo ne zaboravlja.
Nažalost, sasvim neopravdano, bez ikakvog festivalskog priznanja, ostao je dugometražni dokumentarni film Noch lange keine Lipizzaner također mlade rediteljske debitantice Olge Kosanović. To je njena biografija i na nadsve humorističan, ali i krajnje satiričan način, govori o tome kako ova rediteljica porijeklom iz Srbije, a rođena u Austriji, legalnim putem gotovo da i ne može da dobije austrijsko državljanstvo, jer u posljednjih 15 godina egzistencije u toj zemlji u njoj nije bila punih 58 dana. Zaista komično, da nije istinito i tragično. Pored već pomenutih filmova, po svojim evidentim umjetničkim vrijednostima, mogu se istaći i filmovi Austroschwarz Mwita Matara i Helmuta Karnera, Perla Aleksandre Makarove i Happy Sandeepa Kumara.
