Piše: Marko Njegić
"Brat Pack" je kovanica kojom se 1985. poslužio novinar "New York Magazinea" David Blum da opiše grupu mladih i zgodnih glumaca osamdesetih nadomak holivudskih zvijezda. Blum je posegnuo za igrom riječi i od "Rat Pack" (Frank Sinatra i ekipa) stvorio novu kovanicu, objedinivši njome Emilija Esteveza, Andrewa McCarthyja, Roba Lowea, Demi Moore, Judda Nelsona, Molly Ringwald, Ally Sheedy i Anthonyja Michaela Halla.
Bili su to mladi glumci iz popularnih mladenačkih filmova u tom periodu, poput Vatre svetog Elma i Kluba ranoranilaca, gdje je većina njih podijelila kadar. Kovanica "Brat Pack" bila je dvosjekli mač: pogrdna i stigmatizirajuća ("Čopor derišta"), ali i zaslužna za jedan od najprepoznatljivijih filmskih i popkulturnih fenomena osamdesetih. Međutim, kovanica je upravo zbog pogrdnosti i stigme utjecala na njihov život, stavila ih u određenu ladicu i ograničila njihove uloge/karijere, etiketiravši ih kao razmažene, nezrele i neozbiljne, laku, a ne tešku glumačku kategoriju. Veći dio glumaca nije uspio u Hollywoodu puno dalje od osamdesetih nakon što ih je, dakle, reputacija glumački limitirala, poput Nelsona, Ringwald, Sheedy, Halla i McCarthyja, pa i Lowea, odnosno jedino su Estevez i, pogotovo, Moore (p)ostali zvijezde nakon "Brat Pack" etikete.
Tako, ako je "Brat Pack" izvana djelovao kao neki ekskluzivni klub mladih glumaca, iznutra to baš i nije bio. "Za nas koji smo ‘Brat Pack‘ iskusili iznutra, bilo je to nešto sasvim drugačije", govori McCarthy u jednom trenutku dokumentarnog filma Brats koji je snimio u formi svojevrsne (grupne) terapije i mirenja s prošlosti nakon što je prethodno izdao knjigu istoimenih memoara. Dokumentarac je obvezna lektira za filmofile i popkulturnjake, edukativan, introspektivan i fenomenološki nastrojen u interakcijama s McCarthyjem i njegovim sugovornicima, od nekadašnjih članova "Brat Packa" (Estevez, Moore, Lowe, Sheedy) i glumačkih kolega (npr. Timothy Hutton), preko redatelja i producenata (Howard Deutch, Lauren Shuler Donner) do novinara i kritičara (Malcolm Gladwell, Kate Erbland).
Brats podsjeća na to da su osamdesete bile zlatno doba filmova za mlade s novim mladim glumcima. Plava laguna, Autsajderi, Riskantan posao, Footloose, Slobodan dan Ferrisa Bullera... Filmovi "Brat Packa" bili su logičan nastavak i, u periodu kad je Hollywood "otkrio mladu publiku", promijenili su industriju i oblikovali trend koji je godinama kasnije još uvijek aktualan s filmovima okrenutim mlađim gledateljima. Tajming je za McCarthyja i ekipu bio pogođen, ali etiketa je za neke od njih bila teško breme i dokumentarac propituje efekt etiketiranja/ladičarenja nekoga. "Martin Scorsese i Steven Spielberg neće pozvati nekoga tko je u ‘Brat Packu‘...", poentira McCarthy u filmu. I doista, on je do kraja osamdesetih snimao komedije poput Vikenda s mrtvacem, Lowe je imao jedan triler (Loš utjecaj), Estevez vestern Mladi revolveraši...
Samo je Moore dobila pravu dramsku priliku s Duhom, Malo dobrih ljudi, Razotkrivanjem, Nemoralnom ponudom, Preljubnicom, G. I. Jane... i dosegnula titulu jedne od najvećih zvijezda devedesetih. Glumci se nisu vidjeli godinama, tako da su McCarthyjevi susreti i razgovori (forte filma) dodatno zanimljivi, a kao ključna scena promeće se njegovo nalaženje s Blumom. Intervju ne ispada onako kako je McCarthy vjerojatno očekivao, ali biva katarzičan, kao i cijeli dokumentarac, koji je neočekivano dirljivo ljubavno pismo "Brat Pack" glumcima i filmašima (John Hughes), pa i mladosti, odnosno prisjećanju na mlade dane kad se "život događa" i otimanju zaboravu. McCarthy savršeno privodi kraju film uz "rez" na nezaboravnu završnicu The Breakfast Club i pjesmu Simple Mindsa "Don‘t You Forget About Me" kao himnu "Brat Packa".
Objavljeno na portalu Slobodna Dalmacija
