Uvod u film bh. rediteljice Jasmile Žbanić Quo vadis, Aida?, kadar je u kome kamera prelazi preko lica protagonista: majke Aide (Jasna Đuričić), oca Nihada (Izudin Bajrović), sinova Seje (Dino Bajrović) i Hamdije (Boris Ler), i preklapa se sa kadrom gusjenica tenka koji ruši sve pred sobom. Sličan uvod, u neku ruku, napravio je i jedan od najvećih i najboljih živućih američkih reditelja, Clint Eastwood, u svom ostvarenju iz 2014. American Sniper, za sve bljutavom patriotsko-propagandnom holivudskom filmu, a samo za Amerikance pitkom. U tom uvodu Eastwood na crno-bijeli logo Warner Brosa iz offa pušta ezan, sa kojeg preklapa na nemilosrdno kretanje tenka, a malo kasnije i scenu u crkvi u kojoj propovjednik govori o poimanju dobra i zla. Očitije od ovoga ne može biti! Žbanić jasno daje do znanja da će Aidina (muslimanska) porodica doživjeti propast.
Ratno je vrijeme u bivšoj jugoslavenskoj republici Bosni i Hercegovini, godina je 1995. i zaštićena zona UN-a, Srebrenica je sa svih strana opkoljena srpskom vojskom koja pod vodstvom generala Ratka Mladića (Boris Isaković) ubrzo prodire u grad. Nekoliko hiljada stanovnika je uspjelo ući u UN-ovu bazu u Potočarima, misleći da će tu biti sigurni. Aida radi kao prevoditeljica za bataljon nizozemskih UN-ovih snaga, te uspijeva, za kratko, spasiti muža i sinove prebacivši ih unutar baze, dok ispred baze ostaje na desetine hiljada Srebreničana. Nizozemske UN trupe predvođene pukovnikom Karremansom (Johan Heldenbergh) i njegovim zamjenikom Frankenom (Raymond Thiry), aposolutno, u svakom pogledu, po naređenjima ne mogu ništa da urade kako bi pružili određenu vrstu sigurnosti ljudima koje su trebali čuvati i propuštaju da spese Srebreničane od onoga što će postati jedan od najvećih genocida nad nekim narodom još od Drugog svjetskog rata i holokausta.
Slovom i brojem, osam hiljada tri stotine sedamdeset i dva, 8.372 Srebreničana, očevi, muževi, sinovi i braća, stradali su u genocidu. Jasmila Žbanić prvenstveno je namjeravala ekranizovati memoare Srebreničana Hasana Nuhanovića, koji je u svojstvu prevoditelja služio pri nizozemskom bataljonu u Potočarima, ali se scenaristički dvojac počeo svađati zbog toga što je rediteljica odlučila da u priču ubaci fikcionalne elemente. Sve se završilo tako što je Žbanić (potpuno) promijenila priču, pristajući samo na to da se Nuhanovićevi memoari navedu kao materijal na kojem je baziran scenarij.
Quo vadis, Aida? film je koji je dolšao tačno 25 godina od Srebreničkog genocida i kojim rediteljica Žbanić prikazuje svu surovost stradanja Srebreničana, „impotentnost“ nizozemskih UN snaga prikazanih i kao „dječurlije – izviđača“ sa kratkim maskirnim pantalonama, jasno „crno-loše-bojom“ oslikanih negativaca, gdje prednjače svirepi Joka u „strahovito-dobroj“ interpretaciji Emira Hadžihafizbegovića, te Boris Isaković koji je i više nego na autentičan i originalan način utjelovio Ratka Mladića. Kao centralna figura filma, fe-no-me-nal-no odigrana rola Jasne Đuričić, prevoditeljice Aide, mesmerizujući je performans unutar onoga što bi se učinilo kao kruta ratna muška priča da nije sjajnih epizoda mlade Merime Lepić-Redžepović, Sanele Krsmanović-Bistrivoda, te veteranke Minke Muftić. Također, muški dio glumačke ekipe, epizode Ermina Brave, Sanina Milavića, Jasenka Pašića, Albana Ukaja i Rijada Gvozdena, svaka izvedba pojedinačno je kvalitetna i autentična. Likovi mladih bh. glumaca Borisa Lera i Dine Bajrovića, kao i glumačkog barda Izudina Bajrovića, gotovo savršeno su oslikani i karakterno osjenčeni u namjeri da prikažu svu moguću potrebu i ljubav lika Jasne Đuričić da ih spasi od neminovne sudbine. Jasnina Aida se zahvaljujući akreditacijom UN prevoditeljice skoro pa slobodno kreće po bazi, taktizira, moli i preklinje, Karremansa i Frankena, da uvrste njene sinove i muža na spisak osoblja UN-a, te ih tako pokuša spasiti.
Ali, ovo nije američki film u kojem bi se sve završilo sa sretnim krajem, Aida bi uspjela spasiti porodicu, te bi sve bilo u šarenim bojama. Ne. Ovo je surova i pulsirajućim životom, na istinitim događajima bazirana potresna priča prema kojoj ne možete da ostanete ravnodušni. Žbanić niti u jednom trenutku ne pada u iskušenje da učini film pitkim i za gledanje jednostavnim, režirajući, kako „male scene“ sa nekoliko glumaca, tako i tzv. „masovke“, scene koje su neizostavne u filmu ove veličine, sigurnom izdefinisanom i prikladnom rediteljskom rukom. Naći ćete se na rubu suza u nekoliko navrata, te se čini (i stvarno je tako!), da je Quo vadis, Aida? film čije će postojanje poslužiti potencijalnom pomirenju, praštanju i oprostu. Ali, nikada zaboravu.
