Filmska fiskultura: Američki nindža

Filmska fiskultura: Američki nindža

Filmska_fiskultura_American_Ninja.jpgPiše: Sead Vegara

Taj dio djetinjstva (do početka agresije na BiH) koje sam proveo na Grbavici mi je zaista ostao u lijepom sjećanju. Dio Grbavice u kojem sam živio je tada, kada sam imao pet – šest godina, bio prelijepo mjesto za odrasti. Nije bilo bagre, sem nas, a i mi nismo bili bagra u pogrdnom smislu te riječi. Sada je malo drugačije. Dosta drugačije. I dan danas živim na Grbavici, a zgrada u kojoj se nalazi stan mojih roditelja je tik uz trolejbusku stanicu samo što je razlika u tome što kada sam odrastao ispred zgrade je bio veliki park u kojem smo se igrali, dok je sada ta površina pretvorena u parkiralište. Sada parkiralište, a nekad park, se nalazi između četiri zgrade u kojima su stanovali moji prijatelji.

Iz moje zgrade tu su bili, krećući sa desne strane u prvom ulazu, dvojica braće bliznaca od kojih sam upamtio samo Vanju, koji sada kada pokušam da dozovem u sjećanje njegovo lice izgleda poput Gustava (lik iz istoimenog legendarnog mađarskog crtanog filma), znam da je stalno ''lijepio'' kosu; braća Vedran i Peđa, od kojih je Veca bio stariji i moj najbolji drug. Peđo je bio mala raja; kad kažem ''mala'' onda stvarno tako mislim –bio je najmlađi među nama. Tu je bio i Benjamin koji je hodao na prstima i tako dobio nadimak ''Baletan'', a imao je i stariju sestru koja se zvala Tea. U tom haustoru je stanovala i jedna od dvije djevojčice koje su bile jedine u našem kvartu, a da se nisu družile i izlazile u park. Imena ne mogu da joj se sjetim, ali znam da smo zajedno pošli u školu. Druga je bila mala Tanja, moja komšinica, vrata do vrata.

Od onih koji jesu izlazile u park, a njih svrstavam u raju, su bile u sljedećem ulazu Jelena ''Brkovi'' (valjda zato što je imala nekakve kao brčiće), u mom ulazu Dina koja je u neka doba dobila cuku kojem je dala ime po grčkom bogu rata Aresu, i Olja iz zadnjeg ulaza čiji je brat Bogdan bio stariji. Svakako ne smijem iz moje zgrade zaboraviti Adnana ''Bucu'' (zašto ga zovu Buco mi je jednom prilikom mislim i objasnio, ali do dana današnjeg nisam siguran jer čovjek uopšte nije nikad bio debeo niti bucmast, možda jedino kada je bio beba). Tu je također bio i Toma, isto u Bucinom ulazu, dok je u narednom ulazu stanovao Omer koji je imao tikavstu glavu, poput tikve koja se buši za Halloween, i time klempave uši. U mom ulazu su stanovali Srđan na drugom spratu i Jasmin –sprat ispod mene, obojica mog uzrasta. Jasmin je imao i sestru Belmu koja je bila baš mala, mlađa i od Peđe. Sa prizemlja, preko puta Dininog stana, u susjednom stanu je stanovala porodica čiji je rođak, ili sin –šta već– jednom ili dva puta godišnje dolazio iz Njemačke i tu provodio dio raspusta. Zvao se Berin. Bio je Vecinog uzrasta i koliko se sjećam upravo on je upotrijebio izraz za nas mlađariju –prčuladija. U zadnjem ulazu su bili Alen i Amel –njih dvojica su bili starija raja, i Bojan i Boris koji su bili mog uzrasta. Boris je imao i sestru koja se zvala Nina. Komšije sa kojima smo bili baš u komšijskim odnosima  su bili teta Ljerka i čika Pero čije su dvije starije kćerke Sanja i Snježa povremeno bile zadužene za moje staranje.

Filmska_fiskultura_American_NinjaZgrada preko puta moje je ''davala'' najmanje raje. Tu su stanovali jedino braća Ranko (bio je ''starija raja'') i Bane, moj također dobar prijatelj, i stariji Dačo zvani ''Nun-čake'' (nije bio nešto socijalan tip, ali je zato svako veče silazio u park i vrtio nun-čake što je nama djeci bili veoma zanimljivo). Iz zgrade do ulice Bratstva i jedinstva tu su bili dvojca braće blizanaca Igor i... svarno ne mogu da se sjetim imena drugog brata; Ogi ''Dizalica'' –bio je veoma visok i imao je veliku glavu, te Aco i Stefan. Gaćoša i Belma su iz zgrade nasuprot njihovoj bili jedina djeca koja su se igrala u parku. Sjećam se da je Belma imala izbačene prednje zube te tako podsjećala na Duška Dugouška i da je imala koker španijela kojeg je izvodila svako veče u park, a svakako trebam dodati i to da je bila Banetova potajna simpatija.

Robi, moj brat Alija, Ranko, Dačo, Bogdan, Mirče, Alen, Amel i Adi koji je poginuo u ratu su bili starija raja i oni bi preuzimali park predveče nakon što bismo mi mlađarija –prčuladija otišli kući. Svi su nas oni gotivili, svako od njih na svoj poseban način, ali Adi je bio najbolji među njima. Sjećam se da nas je jednom pokupio iz parka, nas petero – šestero, i priredio nam filmsko poslijepodne. Film koji smo gledali je bio ''Američki nindža'' što je nama koji smo gledali samo crtane filmove bilo strano i egzotično. Sada, kad se osvrnem na taj dan, to poslijepodne u Adijevom stanu i gledanje nekih tipova koji se stalno tuku i mašu katanama te se nešto prijeko gledaju i nabacuju kojekakvim rečenicama, sve to popraćeno hektolitrima Cockte i brdima kokica, svakako mogu da kažem da je bilo zapanjujuće iskustvo i da je postalo neka vrsta prekretnice u mom odrastanju.

Objavljeno na portalu novinar.me

Prehodna
Filmska fiskultura: Nindža kornjače
Sljedeća
Pokretne slike: Kratko i (ne)jasno