Piše: Mirza Skenderagić

Produkcija: Bosna film, 1955.
Režija, kamera i montaža: Slavoljub Vorkapić
Scenarij: Slavoljub Vorkapić, Marko Marković, Isak Samokovlija
Kostimografija: Dragoljub Lazarević
Muzika: Ilija Marinković
Glavne uloge: Vera Gregović, Jovan Miličević, Mira Stupica, Mihajlo Mrvaljević, Vaso Kosić

Još od samih početaka bosanskohercegovačke kinematografije, sevdalinka nije činila samo muzičku podlogu filmskog djela, koja prati i upotpunjuje radnju, već je direktno učestvovala u kreiranju njegovog narativa i forme. Tako su tekstovi sevdalinke, u kojoj dominiraju motivi ljubavi, čežnje, patnje, a koja je nastala od arapske riječi „sawda“ (crna žuč) što predstavlja materiju povezanu sa osjećajem melanholije, korišteni kao prikaz unutrašnjeg stanja likova. Prvi primjer ovoga postupka zabilježen je u ostvarenju Hanka (1955) u režiji Slavoljuba Vorkapića, jednog od pionira filmske montaže, u kojem je do savršenstva spojena holivudska melodrama sa idejom bosanske sevdalinke, dok aocijativna montaža kao most između, produbljuje psihološka stanja odnosa i njihovih neizrečenih osjećanja, što u zajedničkom djelovanju filmu priskrbljuje i određenu umjetničku vrijednost.

Za razliku od atmosfere tog perioda nakon rata, u kojem su preovladavali filmovi o Narodno-oslobodilačkoj borbi, reditelj Vorkapić se po povratku iz Hollywooda, gdje je u produkciji Paramounta i MGM-a režirao na desetine kratkih filmova, te montirao još barem toliko dugometražnih, odlučuje za adaptaciju novele “Hanka“ Isaka Samokovlije, koja je zasnovana na stvarnoj tragičnoj priči o lijepoj ciganki Hanki iz Busovače. Snimanje je privuklo veliku pažnju domaće javnosti, što zbog same teme filma i Samokovlijine priče, što zbog činjenice da se u državu vratio priznati filmski radnik i umjetnik Vorkapić, iako je iz današnje perspektive teško zamisliti euforiju koju je tada mogao izazvati jedan profesionalni filmski set. Hanka će uskoro postati prvo bosanskohercegovačko ostvarenje koje je predstavljalo jugoslavensku kinematografiju u Glavnom takmičarskom programu na Festivalu u Cannesu, i to u konkurenciji sa Vittoriom De Sicom, Satyajitom Rayom, Akirom Kurosawom, Alfredom Hitchcockom, Ingmarom Bergmanom, te Louisom Malleom koji je te godine osvojio Zlatnu palmu za naslov The Silent World.

„Ja mislim da sam već u pripovijetci ocrtao Hankin lik. Taj lik nije se u osnovi nimalo izmijenio. Kako sam već rekao, fabula je dobila veći i širi okvir. I kada tako gledam “Hanku“, ona mi izlazi pred oči najcjelovitija u filmskom scenariju“, rekao je svojevremeno scenarista filma Isak Samokovlija u intervjuu za Oslobođenje. I zaista, čini se da su psihološka dubina i društvena širina lika Hanke, u punom smislu postignuti tek u filmu, što zahvaljujući nezamljenjivoj moći filmskog jezika u kojem su, kako je i sam Vorkapić zapisao „zvuk i slika podjednako važni za postizanje umjetničkog efekta”, što zahvaljujući glumačkom posredovanju između lika i gledatelja. Taj glavni posrednik u ovome slučaju je glumica Vera Gregović koja Hanku igra stilizovano emotivno i dramatično svojstveno teatru, ali opet i sirovo naturalistički, sa naglim izmjenama emocija i iznenadnim prelascima iz stanja smiraja u stanje ludila.

Dakle, narativ filma je zasnovan na ljubavnom četverouglu između lijepe Hanke, hirovitog  i naočitog ciganina Sejde (Jovan Miličević), ceribašinog sina Mušana (Mihajlo Mrvaljević), te zavodljive Hankine rodice Ajkune (Mira Stupica). Nakon što Hanka odbije Mušanove đerdane, a time i njegovu ljubav, ceribaša na vašaru naredi njihovo vjenčanje „silom“. Hanku od otmice spasi drvosječa Sejdo i oni priznaju svoju ljubav i vjenčaju se. Ceribaša se iz osvete pobrine da Sejdo ostane bez posla, što probudi njegovu divlju prirodu i on zapali Mušanovu kovačnicu te završi iza rešetaka. Da bi preživjela dok je Sejdo u zatvoru, Hanka se vraća pjevanju u kafani, uprkos Sejdinom protivljenju, i njihova ljubav na trenutak ostaje spašena. Ipak, nesreća nikada ne spava i Ajkuna naposlijetku zavede Sejdu, ali ovaj ubrzo spoznaje da voli samo Hanku. Po povratku u zajedničku kuću, ona mu saopštava da je zatrudnila sa Mušanom. Sejdo joj zabada nož u srce i ona umire. Doktor otkriva da ona nije bila trudna i da je lagala da se osveti Sejdi.

Velika ljubav završava tragično, što i jeste kalup strukture melodrame, još od Davida W. Griffitha i njegovih naslova Slomljeni cvjetovi (1919) i Put prema istoku (1920) u kojima on stavlja naglasak na sudbinu „nezaštićene“ zaljubljene žene. Tada uspostavljene odlike holivudske melodrame koja je, logično, pratila razvoj fabularnog filma, ostati će zastupljene tokom kasnijeg razvoja ovoga žanra, što će najbolje potvrditi filmovi Douglasa Sirka, npr. Veličanstvena opsesija (1954), Zapisano na vjetru (1957), Potamnjeli anđeli (1958), itd. Tako će melodrama po pravilu nastajati iz jedne teme: stradanje zaljubljenih, uz vjerne pratioce: pretjeranu sentimentalnost, hipertrofiranu emocionalnost, linearnu dramaturgiju, jednodimenzionalne likove, odsustvo društvenih, historijskih ili političkih čimbenika, krupni planovi lica, te sa posebnom partnerskom igrom sa muzikom koja je služila isticanju određenih dijelova dijaloga, stvaranju emocionalne tenzije, ali i za psihološku analizu trenutnih stanja likova.

Sve ove karakteristike ima i Hanka, pa čak i ljubavni četverougao kao u naslovu Zapisano na vjetru, ali ono što je, ipak, izdvaja iz ovoga kalupa melodrame, jeste znatno istaknutiji osjećaj tragičnosti sudbina glavnih likova, te jedno turobno raspoloženje koje naravno proizilazi iz oskudnosti života i siromaštva romske zajednice. Naravno tu je i vrlo važan društveni sloj filma, pa su glavni junaci Romi, najljepša Hanka i najsnažniji Sejdo, dok  centralni predstavnik ostatka korumpiranog i oholog društva, Sejdin nadređeni oficir, nije romskog porijekla. Ono što također izdvaja Hanku i Sejdu jeste strast, međusobna ljubavna i tjelesna, ali i strast u poslu, strast u ponosu, strast u osveti, strast prema vlastitom postojanju.

Spomenuti ljubavni trougao je ustanovljen već u prvoj sceni na pijaci, i to u najvećoj mjeri zahvaljujući moći montaže. Po dolasku na pijacu Hanka ugleda Sejdu kako prisno razgovara sa njenon drugaricom Mejrom, te uprkos prvobitnom šoku, prilazi ćumurdžiji, i dalje zadržavajući pogled na Sejdi. Asocijativnim spojem kadra Hankinog ljubomornog pogleda sa kadrom Sejdinog bezazlenog razgovora, reditelj ukazuje na dubinu i snagu njenih osjećanja, iz kojih potom proizilazi njena reakcija na datu situaciju. Ona poziva Mejru sa sobom i odvaja je od Sejde, što sada njega šokira i tako pokrene reakciju na njegova osjećanja prema Hanki. Trogao će zatvoriti Mušan, kojeg će Hanka odbiti nekoliko puta, ali koji će na koncu scene kupiti one đerdane koji su joj se svidjeli na pijaci.

Posebnu ulogu sevdalinke u filmu, koja u konačnici dolazi kao „sawda“, umjetnički nadograđujući ovaj film i izdvajajući ga od američke melodrame, najbolje će definisati scena u kafani, po izlasku Sejde iz zatvora, u kojoj Hanka kao kafanska pjevačica izvodi tekst pjesme „Gdje si dušo, gdje si rano?“ Branka Radičevića, nesvjesno se obraćajući nesuđenom mužu Sejdi stihovima: „Gdje si, dušo? Gdje si, rano? Gdje si, danče mio? Gdje si, sunce ogrijano? Gdje si dosad bio?“. Ne znajući da je u on kafani i da je izašao iz zatvora, Hanka za goste kafane izvodi sevdalinku koja najpreciznije opisuje „stanje njene duše“. Muzika će uvjetno pratiti razvoj narativa, pa će ubrzavati kod dramatičnosti, zaustavljati se na vrisku, tiho se vraćati s uzdahom. „Voliš li me? Voliš?“, upita Hanka Sejdu dok on drži nož zaboden u njena prsa, izgovarajući šapatom njeno ime. Kada sazna da Hanka nije bila trudna sa Mušanom, Sejdo u očaju pada na pod, a Vorkapić ponovo vraća na kadar Hanke koja izgleda kao da spava, a njena bajkovita ljepota jeste odgovor ludilu života, njena ljubav je vječna i za oštri nož osvete nedokučiva.