Piše: Mirza Skenderagić

Savršeni krug, 1997. godina, drama/ratni, trajanje: 110 minuta Režija: Ademir Kenović; scenarij: Abdulah Sidran, Ademir Kenović, Pjer Žalica; Produkcija: Sylvain Bursztejn, Dana Rotberg, Peter van Vogelpoel; muzika: Esad Arnautalić, Ranko Rihtman; scenografija: Kemal Hrustanović; igraju: Mustafa Nadarević, Almedin Leleta, Almir Podgorica, Jasna Diklić, Josip Pejaković...

Snimljen 1997. godine kao prvi postratni bh. filmski projekat, Savršeni krug (1997) režisera Ademira Kenovića i scenariste Abdulaha Sidrana, predstavlja ostvarenje koje najistinitije prikazuje sve strahote koje su građani Sarajeva osjetili na svojoj koži tokom najduže opsade jednog glavnog grada u historiji čovječanstva, od puna 44 mjeseca. I toliko godina poslije, Savršeni krug je i dalje najuvjerljiviji naslov u bosanskohercegovačkoj kinematografiji, koji se bavi prikazom života u Sarajevu tokom trajanja rata u BiH. Prije svega, zahvaljujući autentičnosti priče koju je scenarista Sidran zaista proživio, a koju su glumci iznijeli krajnje realistično i emotivno, te zbog činjenice da je film sniman netom poslije okončanog rata u BiH (februar – maj 1996.) na lokacijama u porušenom i zapaljenom Sarajevu, dok su probna snimanja i audicije održane tokom trajanja same opsade. Ipak, filmu Ademira Kenovića nedostaje autentičniji autorski filmski izražaj, koji bi istinitu životnu priču učinio univerzalnijom, te koji ne bi dopustio da sadržaj dominira nad formom, dok je s nešto manje uspješnosti realizovan i tehnički segment filma, što je svakako razmljivo s obzirom na apsolutno uništenu kinematografiju.

Dakle, film koji je 1997. osvojio nagradu François Chalais Filmskog festivala u Cannesu, prikazuje život u opkoljenom Sarajevu u jednoj postapokaliptičkoj atmosferi (scenarografija Kemal Hrustanović) čije su ulice ograđene barikadama, uništenim tramvajima, uz konstantnu prijetnju smrti od snajpera i bjesomučnog granatiranja, te gdje je život sveden na borbu za osnovne životne potrebe – vodu, hranu, električnu energiju, odjeću...

Glavni protagonisti ovoga ostvarenju su dvojica dječaka, 7-godišnji Kerim (Almir Podgorica) i 9-godišnji Adis (Almedin Leleta), koji bježeći od nemilosrdnog četničkog odreda, sa sela dolaze u razoreni grad i završavaju u stanu pjesnika Hamze (Mustafa Nadarević). Istovremeno, u gradu, situacija nije ništa bolja, što nagovještava scena sa dolaskom cisterne sa vodom koju žedni građani nisu u stanju raspodijeliti te nastaje apsolutni haos čiji vrhunac označava granata koja pada u blizini. Dok njihova kćerka Miranda (Mirela Lambić) čeka na svoj red za vodu, Hamza i njegova supruga koju igra Jasna Diklić vode raspravu o ostanku i odlasku iz zemlje. Nepisano pravilo se pokazuje istinitim i iza prve, pada i druga granata, a nakon zagrljaja Hamze i Mirande u gomili okruženoj dimom, režiser radnju prebacuje na odlazak, Hamzine porodice i hiljade drugih građana Sarajeva. Međutim, na povratku, Hamzu u stanu dočekuje novi ukućani, snalažljivi i simpatični Adis te gluhonjemi, ali inteligentni Kerim, koji pri bijegu od sigurne smrti nisu uspjeli pronaći jedinu osobu koju u gradu poznaju – tetku Ajšu. Igrom sudbine koju je kreirao okrutni rat, ovaj trojac postaju nova porodica koja će zajedno pokušati preživjeti u opkoljenom gradu.

Kao i svako filmsko ostvarenje za koje scenarij potpisuje Abdulah Sidran, Savršeni krug karakteriše detaljno osmišljen narativ te autentičnost dijaloga, emotivni likovi, mračni humor, ironične situacije iz svakodnevnog života... Kao još jednu odrednicu Sidranovog autorskog senzibiliteta, potrebno je svakako navesti i prikaz svijeta rascepljen na dva pogleda, onaj djece, i onaj odraslih. U Savršenog krugu je ovaj postupak još izraženiji i suptilinije sjedinjeniji, te je s jedne strane, prikaz rata stvoren iz perspektive pjesnika i njegove poezije, a s druge je on oživljen očima nevine djece koja tek uče razlikovati dobro od lošega. Tako film otvara scena sna na groblju, koja je stvorena u gotovo realističnom ozračju koje se ni po čemu ne razlikuje od onoga što građani Sarajeva proživljavaju u stvarnosti. Ipak, dok Hamza visi obješen o jedno stablo na groblju, iz offa dopire njegov glas koji recituje pjesmu „Mora“ Abdulaha Sidrana, u kojoj on opisuje susret sa majkom u snu, u kojem „glasom, koga nema, u jeziku, koga nema, o kući, koju nema, on pjeva svoju pjesmu.“

Upravo tekst ove pjesme, popraćen nadrealnim prizorom u kojem starija žena/majka posmatra svoga obješenog sina/Hamzu otvorenih očiju, nagovještava svijet koji će nalikovati na noćnu moru, u kojoj će ljudi unaprijed osuđeni na smrt, pokušavati preživjeti i zapjevati svoju pjesmu. Nasuprot ovoga, jeste nevini dječji pogled koji će uprkos paklu rata pokušavati odsanjati svoj san, na moru, uz pjesmu i sa psom koji nije ranjen i koji sa sve četiri noge trčkara plažom. Za njih će četnici biti čudovišta koja nemaju glavu, s obzirom da su bili skriveni ispod kreveta i da su mogli vijeti samo vojničke čizme, dok njihovi vlasnici ubijaju sve redom. U izgradnji njihovog pogleda na rat, koji se svakako razlikuje od pogleda dječaka Ivana u filmu Ivanovo djetinjstvo (1962) Andreja Tarkovskog ili onoga 12-godišnjeg Florije u naslovu Idi i gledaj (1985) Elema Klimova, koji zbog stravičnosti proživljenog, ne ostavljaju mnogo prostora za smijeh i igru, svakako će pomoći autentični Sidranov dijalog.

Najbolji primjer uspješnog scenarističkog doziranja mračnog humora u tragičnom i napetom trenutku, jeste scena u kojoj Adis objašnjava Hamzi da se „piša u gaće kad spava“. „Kako toliki, pa u gaće“, upita ga Hamza. „To mi je od granatla“, odgovara Adis. „Čega?“, upita ponovno Hamza. „Granatla“, kaže Adis. „Ne kaže se granatla nego granata“, objašnjava mu Hamza. „Svejedno kako se kaže, ja se opet upišam“, završi Adis. Hamzin pjesnički, također naivni i idealizirani svijet će se povremeno stapati sa Adisovim i Kerimovim, što će recimo najjasnije biti prezentovano u sceni odlaska na pecanje, koja jeste jedan mali trenutak povratka normalnom, uobičajenom življenju, a do koje je došlo nakon što je Adis ispričao Hamzi svoj san u kojem je sanjao da su ulovili punu vreću riba. Hamzi je Adisov san bio dovoljan da zaboravi na rat i mogućnost pogibije, te dvoje djece odvede na nikada odsanjani izlet, a nesvjesno ih dovodeći do prve linije smrti. San i snoviđenje će se uz pomoć muzičke podloge čiji nježni, tužni, nostalgični i prijeteći taktovi jednako uspješno plove na obje strane, tokom filma konstantno smjenjivati sa stvarnošću, dok na koncu ne postanu jedno, dok stvarnost ne prodre u san (scena na moru u kojoj divni ljetni dan na plaži ne prekine padanje granata), a noćna mora zaživi u stvarnosti (Hamzino imaginarno vješanje u svome zapaljenom stanu, dok ga sada, umjesto žene/majke, kćerke i supruge, sa konopca skidaju Adis i Kerim).

Na pitanje gledatelja i kritičara: “zašto je u filmu bilo potrebno Hamzino vješanje?“, odnosno, šta ono znači, odgovor je upravo scena u kojem dječaci skidaju Hamzu sa konopca. Naime, motiv Hamzinog vješanja tokom razvoja čitavog sižejnog toka, jeste simbol unutrašnjeg besmisla čovjeka koji vjeruje da više nema šta da izgubi, a koji se razvija unutar još većeg vanjskog besmisla stvarnosti u kojoj je njegovo vješanje apsurdno, s obzirom da svakoga trenutka može poginuti. Međutim, kada u njegov halucinacijski trenutak „uđu“ dječaci, Hamza konačno izlazi iz svoga zatvorenog kruga noćne more i silazi sa konopca, tj. spoznaje stvarnost, onakvu kakva zaista jeste. Dakle, upravo Hamzin besmisleni čin vješanja dovodi do pronalaska smisla u borbe za život u opkoljenom Sarajevu. To naspolijetku spozna i Hamza koji nakon „buđenja“ u zapaljenom stanu kaže: „Šaljem djecu istog sekunda kako god.“ Njega u život vrati ljubav prema dječacima, što on prepozna kao priliku za iskupljenje, odnosno ostvarenje iste, kada to već nije uspio sa svojom krvnom porodicom.

Dalje, drugo pitanje koje se najčešće postavlja u gledalačkom i kritičkom svijetu, jeste: „zašto je Hamza morao biti pjesnik“?, odnosno: „da li je u jednom filmu moguće sklopiti pjesnički – metaforički svijet, sa onim stvarnim, referencijalnim?“ Da je ovaj spoj itekako poželjna kombinacija jasno dokazuje filmski naslov Tanka crvena linija (1998) Terrencea Malicka u kojem poetičnost i dokumentarizam funkcionišu savršeno, naravno u jednom drugačijem meditacijskom, transcendentalnom obliku. Jednostavno rečeno, ni u jednom, ni u drugom filmu, svijet metafore i svijet stvarnosti ne bi mogli funkcionisati jedan bez drugoga. Hamzin svijet sa „pjesnikom budalom“ bi imao sasvim drugačiji smisao bez ratnog okvira (on bi bio samo pjesnik, ne bi bio budala), a odsustvo poezije bi pakao rata svelo na čisti dokument. Naravno, jasno je da gotovo niti jedan drugi čovjek osim „pjesnika budale“ ne bi djecu odveo na pecanje, pred samu neprijateljsku liniju. U konačnici, ovaj strukturalni krug nije savršen i često se njegove suprotne smjernice (ona metafore i ona dokumenta) sudaraju i na momente poništavaju jedna drugu, prije svega zbog neodlučnog režiserskog pristupa, ali je, svakako jasna autorska namjera, opet, scenaristička, prije svega.

Šta je na kraju „savršeni krug“? Čega je on simbol? Krug nema početak, nema kraj, nema uglove, nema stranice, iz njega je nemoguće izaći, baš kao što iz Kenovićevog sarajevskog logora niko od centralnih likova ne uspije izaći napolje. Krug je i nula iz koje sve kreće i u koju se sve, na kraju, vraća, jednako kao što se narativ Savršenog kruga vraća na početnu tačku, ili krajnju, na groblje. Savršeni krug je i ironična slika savršenog svijeta koji Hamza skicira kada mu trne ruka, a koji Kerim nikada ne uspije zaokružiti, a time ni spoznati u savršenom obliku. Ako Savršeni krug metaforički ne predstavlja ništa ovo ovoga, onda je ovaj film barem jedna nesavršeno zaokružena posveta Sarajevu i svim njegovim stanovnicima koji su preživjeli pakao opsade. Prva i najbolja koju imamo.

Preuzeto sa OP BHRT