Piše: Mirza Skenderagić
Roman “Sto godina samoće“ Gabriela Garcie Marqueza jedno je od onih remek-djela koje čitatelja momentalno uvodi u čarobni svijet književnosti, uzimajući čitateljsku nevinost i zauvijek mijenjajući ulogu savršeno napisane riječi. Upravo zbog ovoga je nemoguće velika književna djela prebaciti u jedan novi umjetnički medij u kojem se ne bi izgubila čarolija originala, a koji bi uspio pronaći neki novi osjećaj koji ranije nije postojao. Taj osjećaj se naravno odnosi na vizuelni, ali i na čulni doživljaj koje donose pokretne slike umjesto rečenica čiji se prikaz može jedino zamisliti. Hronika mitskog grada Maconda u kojem živi, radi i umire porodica Buendía, izmučena ludilom, nemogućim ljubavima i apsurdnim ratom, stvorili su posebni žanr, magični realizam koji je u filmu suštinski vezan za autorski izražaj.
I nije bez razloga ovaj roman vrijedio za djelo koje je nemoguće prevesti u drugi medij, koji se nikada neće moći prilagoditi drugom umjetničkom obliku, jer je upravo savršen takav kakav jeste. Roman u kojem je fantastično dio svakodnevnice, sa velikim komadima leda i djecom na čarobnom tepihu, sa protokom vremena koje stotinu godina pretvara u jedan dan, a jedan dan usporava tako da izgleda da traje stotinu godina, roman je čija se nadrealnost gotovo u potpunosti izgubila u prve tri epizode Nerflixovog istoimenog serijala koji su kreirali Alex García López (The Witcher) i Laura Mora (The Kings of the World). Najveći nedostatak ovoga TV ostvarenja jeste to što se čarobno pokušava pronaći u riječima, a ne u slikama, u naraciji, a ne u formi, u likovima, a ne u glumačkoj igri.
Tako se u prvoj trećini serijala od ukupnih osam epizoda, ne desi ništa što bi gledatelja opčinilo slikom, već ga se uvodi naracijom kojom se doslovno čita roman i potom kamerom izdvajaju najvažniji dijelovi. Ovo će se posebno moći prepoznati u prvom začudnom događaju iz pripovijesti, ili prvom stilskom nagovještaju magičnog realizma, u kojem je ljubav između rođaka Joséa Arcadija Buendíje (Diego Vásquez) i Úrsule Iguarán (Marleyda Soto) nemoguća jer će se prema kletvi njihova djeca roditi sa svinjskim repovima. Segment u kojem se Joseu i Ursuli ukazuje mrtvi Aguilar kojeg je ubio zarivši mu koplje u vrat u dvoboju, nakon što mu je ovaj uvrijedio ženinu čast, jeste odličan primjer uvođenja slikovnog nadrealnog u realno životno. Međutim, problem je što priviđanje lika koji se pojavi samo jednom ne posjeduje tu dramaturšku težinu za cjelokupnu priču i nije presudan za njen daljnji razvoj, odnosno na njega će se zaboraviti momentalno čim priviđanje prestane.
Kako se i očekivalo, djeca se neće rađati deformisana, a uskoro će sižejni fokus preuzeti Joseovo otkrivanje Maconda o čijoj će se magičnoj ljepoti ponovo samo slušati iz narativnog opisa, dok se običnost prizora gubi u njegovoj težini, pa će se gledatelji često nesvjesno vraćati ulozi čitatelja kako bi sami namaštali život u ovome čarobnom mjestu koje u romanu graniči sa onosvjetskim. Prve dvije preduge epizode autori će potrošiti na opisivanje Joseovih istraživačkih sklonosti, ali ponovo malo toga će se moći vidjeti na djelu, pa će glavni junak ostati upamćen kao neko ko dane provodi u svojoj radionici u kojoj nastaje malo toga čarobnog.
Druga velika mana serije jeste casting i glavni glumci koji nikako ne uspijevaju šarmirati gledatelja, niti talentom, niti izgledom, pa će njihovi likovi uskoro početi nervirati gledatelja već samo svojim prisustvom. Prve dvije epizode će tek na momente osvajati pažnju, a kao originalan i uspješan rediteljski i snimateljski postupak moći će se prepoznati povremeno kruženje kamere unutar prostora pretežito eksterijera prirode Maconda i moći će se povjerovati da su likovi zatočeni u vremenu kojeg se ne može zaustaviti niti vratiti, što je svakako postupak koji roman, a ni književnost ne mogu sprovesti na ovaj način. Čak i ovo se moglo zadržati kao stalni koncept, koji autori očigledno nisu uspjeli pronaći, lako se odričući onih sredstava koja ne postoje u književnosti, kao što su boje, montaža ili muzika. Na koncu, nakon prve dvije epizode steći će se utisak da se pročitalo već dva ili tri romana, u kojima se proživjelo još toliko života, pa rodilo još toliko djece, prošlo i previše istih godina, da će do konačne stotine nastaviti brojati smo istinski zaljubljenici u književno djelo. Ostali će se vjerovatno vratiri romanu i još jednom se prisjetiti mladosti kada su zajedno sa Marquezom otkrivali svijet, ljubav i tugu. A u starosti treba ponoviti isto. Jer, ”Sto godina samoće“ je roman i mladosti i starosti.
Emitovano u rubrici "Iza scene" u okviru Jutarnjeg programa BHRT-a
