Piše: Lejla Panjeta

Radnja filma Conclave iz 2024. dešava se unutar Vatikana i u Sikstinskoj kapeli. Film, u režiji Edward Bergera, prati izbor novog pape nakon smrti prethodnog, otkrivajući intrige unutar Vatikana. Glavne uloge tumače Ralph Fiennes kao kardinal Thomas Lawrence, John Lithgow kao kardinal Lomeli, Stanley Tucci kao kardinal Bellini, Lucian Msamati kao kardinal Adeyemi i Isabella Rossellini kao sestra Agnes. Talijanskog kardinala Goffreda Tedesca iz Milana glumi Sergio Castellitto. Scenarij je napisao Peter Straughan prema romanu Roberta Harrisa. Ralph Fiennes briljira u ulozi kardinala Thomasa Lawrencea, donoseći liku dubinu, suzdržanu karizmu i unutarnji konflikt koji savršeno odgovara atmosferi filma. Njegova precizna gluma vješto prenosi složenost lika koji se suočava s političkim i moralnim izazovima unutar Vatikana. Fiennesov nastup dodatno podiže napetost priče, čineći svaku njegovu scenu i krupni kadar izuzetno upečatljivim i emotivno snažnim.

Izbor pape na filmu

Kao i u filmu The Two Popes, i ovdje je riječ o izboru novog pape. Radnja počinje smrću pape, nakon čega je potrebno da kardinali glasaju za novog. Ali stari papa je itekako živ i svojim posljednjim odlukama i zapažanjima o stanju Crkve, koje otkriva Dekan Kardinal Lawrence, tokom postupka izbora, zapravo utiče na imenovanje novog pape. U sjajnoj izvedbi Ralpha Fiennesa, film prati Dekanove unutarnje konflikte borbe sa sopstvenom vjerom, dok navigira lavirintom kardinalskih tajni i pokušava razotkriti posljednje namjere starog pape. Film je stilski sličan filmu The Two Popes, ali je u pristupu snimanju, kadriranju, montaži i izboru muzike, zapravo triler koji se bavi ljudskim emocijama i konfliktom između crkveno-vjerskog i ovosvjetovnog politikanstva u Crkvi.

Conclave predstavlja narativ koji izaziva razmišljanje o vjeri i svijetu, a fokusiran je oko ključnog događaja: izbora novog pape. Ova postavka omogućava rijedak uvid u unutrašnje djelovanje Vatikana i složenu interakciju vjere, politike i morala. Film efektivno istražuje teme moći, korupcije, duhovnosti i ljudskog stanja, čineći ga relevantnim ne samo za katolike, već i za svakoga, i to zbog dinamike vođstva i etičkog donošenja odluka. Preplitanjem ovih tema, film izaziva kritičko razmišljanje i podstiče rasprave o moralnim dilemama sa kojima se suočavaju lideri danas.

Razvoj karaktera je jedan od najjačih elemenata režije. Svaki predstavljeni kardinal donosi posebnu perspektivu i pozadinu koja oblikuje njihov pristup papinskim izborima. Raznovrsni prikazi omogućavaju publici da saoseća sa njihovim borbama i motivacijama. Film ne zazire od prikaza ličnih ambicija i sukoba kardinala, što dodaje slojeve njihovim likovima. Ova dubina je pojačana snažnim izvedbama dobro odabrane glumačke ekipe, koja svojim ulogama unosi autentičnost psihološke problematike. Reditelj vješto kombinuje statičke krupne planove unutrašnjih sukoba likova, sa dugim, širokim planovima statičnih kadrova, ali i u pokretu (sjajne kadar sekvence), koji briljantnom kompozicijom i izborom rakursa naglašavaju veličinu situacije i njegov historijski značaj.

Moralni triler o vođstvu

Vizuelni stil filma prati naraciju i simbolično komentariše velike moralne dileme, koristeći kontraste svjetla i sjene u vatikanskoj arhitekturi kako bi simbolizirao etičku složenost koja se istražuje kroz odnose likova. Svečana i misteriozna arhitektura Vatikana i grandioznost rituala koji okružuje izborni proces prikazani su s poštovanjem i preciznošću, približavajući publici svu težinu događaja. Ova pažnja posvećena detaljima omogućava gledaocima da doživaljavaju film ne samo kao narativno djelo, već i kao umjetničko djelo za sebe. Mimetika Sikstinske kapele, kroz objektiv vještog snimatelja, precizno kadriranje i montažu, stvara novo pokretno umjetničko djelo, koje cijeni svoj original – historijsku veličinu moći Vatikana, ali koja se prilagođava modernim vremenima.

Baveći se unutrašnjim sukobima unutar moćne institucije, film baca svjetlo na šira pitanja upravljanja, osobina i moći lidera. Film djeluje kao katalizator dijaloga, podstičući gledaoce da razmotre implikacije odluka vođstva i važnost transparentnosti u okruženjima s visokom odgovornošću. Vizija reditelja u pristupu pripovijedanju i specifično korištenje filmskog jezika izvrsno dočaravaju cjelokupni narativ i temu. Scenario, ne samo da bilježi zamršenost dijaloga u okruženju napetog ishoda, već briljira filozofskim raspravama i sjajnim monolozima. Odabir glumačke ekipe demonstrira posvećenost autentičnosti, osiguravajući da svaki lik tumači glumac sposoban da uhvati potrebnu karakterno-nijansiranu izvedbu.

Zeitgeist religijskih pitanja

Conclave zauzima značajnu poziciju u kontekstu filmova koji se bave temama moći i duhovnosti. U skladu je sa rastućim trendom u kinematografiji koji nastoji da ispita moralne dimenzije liderstva u različitim domenima. Film je komparativan sa filmom The Two Popes koji, također predstavlja nijansirano istraživanje vjere, ličnog sukoba i institucionalne dinamike. Ovi filmovi odražavaju društvenu čežnju za boljim razumijevanjem složenih moralnih pejzaža, ilustrujući narativ koji zahtijevaja da se kritički razmišljaja o autoritetu, vjeri i duhovnosti čovječanstva. Sve veća kontrola političkih i vjerskih institucija neizbježno će dovesti do pojave brojnih kinematografskih istraživanja ovih tema. Osim toga, kako se kulture prožimaju u globalnom svijetu, sve je manje taboo tema, a umjetnici filma se pokušavaju na kritički način boriti sa pitanjima vjere, različitosti i sukoba. Vatikan je otvorio svoja varata i tajne svijetu kinematografije. Conclave i The Two Popes pružaju okvir za razumijevanje moralne složenosti vođstva, postavljajući temelje za buduće diskusije koje će se nesumnjivo oslanjati na njihove uvide.

Ovo su ne samo uspješni umjetničko-producentski poduhvati, već i smislen komentar etičkih pitanja našeg vremena. Religija ide u korak sa zeitgeistom. Svojim zanimljivim pripovijedanjem, bogatim razvojem karaktera i kritičkim istraživanjem fenomenologije moći, ova dva filma podstiču suštinske rasprave o moralu i fenomenu vođstva, kroz neminovan estetski doživljaj koji uspjevaju transcendetirati publici. Ovdje filmska umjetnost ne samo da šalje poruku i ideju, već putem emocije koju izaziva kod publike ostavlja dubok trag u estetkom i katarzičnom osjećanju. Oni su dokaz moći filma da odražava i utiče na naše razumijevanje složenih pitanja. Ali i moći Vatikana da propagira svoju vjeru kroz sve medije prilagođavajući se duhu vremena, iznoseći svoje dileme i grijehe pred javnost. Stalna relevantnost teme grijeha i oprosta osigurava da će ovi filmovi ostati značajna djela u pejzažu savremene kinematografije, glumačkih postignuća, kao i samog Vatikana.

Bez histerektomije

U monologu Kardinal Lawrenca, koji govori i sigurnosti i dubini uvjerenja, na sličan način kao u filmu The Two Popes, naglašava se da je umišljenost u sopstveno pouzdanje pravilnosti zapravo najgori od svih grijeha. To je smrtonosni neprijatelj tolerancije. Vjera je živa stvar, samo zato što ide ruku pod ruku sa sumnjom. Sam Isus je u devetom satu iskušenja na krstu rekao: “Bože moj, zašto si me napustio“. Kardinal Lawrence kaže da ako bi postojala samo vjera bez sumnje, ne bi bilo nikakve misterije i nikakve potrebe za vjerom. Vjera je ono što iznova stalno mora da se njeguje, kako bi se dosegla tolerancija prema drugom i drugačijem. On se u svom monologu obraća svim kardinalima sa molitvom da izaberu papu koji će imati sumnje i koji će tražiti oprost, a kao grijeh navodi ljudsku sigurnost u ispravnosti sopstvenih djelovanja i razmišljanja, koji idu protiv jedinstva i tolerancije.

Baš takvog tolerantnog i različitog papu će izabrati na kraju. Ali, tek nakon izbora će saznati da je androgin. Nakon zakazivanja operacije za uklanjanje ženskih polnih organa, ovaj mladi kardinal, koji je bio misionar u ratom zahvaćenim i siromašnim zemljama Bliskog istoka, odlučuje da ipak otkaže operaciju i zadrži ono što je Bog stvorio, tako da je idući papa zapravo tolerantan u pogledu dualnosti muško-ženskog sukoba, koji potiče još iz vremena Rajskog vrta i prvog grijeha. Film, kao i Vatikan poštuje naš zeitgeist – vrijeme u kojem ne traba osuđivati drugačije, već prihvatiti različitost. Nije pobijedio ratoborni konzervativni talijanski Kardinal Tedesco, niti kardinal Adeyemi, koji je u mladosti napravio dijete sa časnom sestrom, ali ni liberalni Bellini, koji nema nimalo hrabrosti da se suoči sa spletkama i politikanstvom Crkve. Pobijedio je momak koji ima matericu i koji je išao u najteže katoličke misije u ratom i vjerskim sukobima opustošena područja Zemlje.

Jedinstvo u kinematografskoj različitosti

Filmovi The Two Popes iz 2019. i Conclave iz 2024. bave se intrigama unutar Vatikana, ali ih karakteriziraju različiti pristupi i tonovi. The Two Popes, s Anthonyjem Hopkinsom i Jonathanom Pryceom, temelji se na stvarnim događajima i istražuje odnos između pape Benedikta XVI i budućeg pape Franje kroz intimne dijaloge i ljudsku dimenziju njihove vjere. Zasnovan je na stvarnim osobama i događajima. S druge strane, Conclave je politički triler ispunjen neizvjesnošću, fokusirajući se na tajni proces izbora novog pape, pri čemu glumci donose napetu atmosferu punu skrivenih motiva i rivalstava. Dok The Two Popes pruža toplu i introspektivnu priču o vjeri i promjeni, Conclave donosi intrigantnu i mračniju sliku vatikanske politike. Iako The Two Popes i Conclave pristupaju Vatikanu iz različitih perspektiva, oba filma istražuju moć, vjeru i moralne dileme unutar Katoličke crkve. Oba naglašavaju ljudskost crkvenih vođa, njihove sumnje, unutarnje borbe i težnju prema ispravnim odlukama.

Uprkos političkim intrigama i razlikama u pristupu, oba filma dijele poruku da vjera nije samo institucija, već i lični odnos s Bogom utemeljen na ljubavi, toleranciji, poniznosti, raznolikosti i praštanju. The Two Popes to postiže kroz dijalog i razumijevanje između Benedikta XVI i Franje, dok Conclave prikazuje kako, bez obzira na spletke i sukobe, istinska vjera i razumijevanje može nadvladati ljudsku ambiciju i rigidne podjele na dobro i zlo, crno i bijelo, muško i žensko, ispravno i pokvareno.

Novi androgini papa u filmu Conclave će imati toleranciju i pozivaće na jedinstvo u različitosti. Ljubav sve pobjeđuje. To je poruka i filma The Two Popes. Film završava tako što su Argentince pobijedili Nijemci u fudbalskoj utakmici koju gledaju dvojica papa, uživajući u pivu i utakmici ispred TV-a. Komplikovane životne i teške filozofske teme, kroz izvanrednu glumu, režiju, kameru i montažu pretvorene su u izuzetno zabavane filmove, koji ulijevaju nadu u razumijevanje i pomirenje različitosti.

Profesor Dr. Lejla Panjeta je autorica mnogobrojnih članaka i knjiga iz oblasti filmskih studija i vizuelnih komunikcija. Dobitnica je stranih i domaćih nagrada za svoje akademske, naučne, filmske i umjetničke radove. Bavi se istraživanjima iz oblasti filma, umjetnosti i mitologije.