Piše: Belma Adžamija
Najnoviji film braće Jean-Pierre i Luca Dardennea, Jeunes Mères (2025), kroz fascinantnu plejadu likova tematizira jednu od najtežih i najbolnijih rana - majčinsku ranu. Brižljivo kastirane junakinje filma u svojim osebujnim karakterima pokrivaju sve: prije svega maloljetne majke koje jesu glavna tema filma, zatim samohrane majke, majke koje ne žele svoju djecu, majke koje ostavljaju svoju djecu, majke koje se kaju, majke koje manipuliraju svojom djecom, majke ovisnice, majke koje mogu same i majke koje to ne mogu i ne žele.
Young Mothers; režija: Jean-Pierre & Luc Dardenne; uloge: Babette Verbeek, Elsa Houben, Janaina Halloy; 2025.
IMDb rejting: 7.0/10
Rotten Tomatoes rejting: 95%
Ovo je briljantan grupni portret mladih žena koje se susreću sa najtežim izazovima u životu u svojim mladim godinama. Ipak, izazov majčinstva i sve što on donosi, umjesto vezivanja, ljubavi, nježnosti i zdrave konekcije, oživljava sve one stare, poznate traume iz vlastitog života, toliko svježe da su opipljive u novim ulogama. Slike su to ličnih domova iz kojih su bježale, slike partnera koji su ostavljali ili zlostavljali njih i njihove majke, žive, pulsirajuće slike siromaštva, trauma i užasa.
Paralelno s njima, u filmu kod protagonistkinja vidimo i stvarnu žudnju za ljudskom konekcijom, realnu borbu “na terenu” za onaj odnos koji ima kvalitet bliskosti, a ne pukog profesionalizma kojem svjedočimo u Materinskom domu u Liegeu. Iako je do detalja prikazan i enorman trud socijalnih radnica ovog doma, distanca između njih i majki je vidljiva. Jedina suštinska utjeha i solidarnost prisutna je među samim majkama koje su prošle ili prolaze isto, gdje je mogućnost za empatiju objektivno jedino i moguća.
Ovaj film predstavlja ujedno i demistifikaciju evropskog društva koje je, u srcu Starog kontinenta, nemoćno izaći na kraj sa iskušenjima s kojima se bore gotovo sva društva na planeti: siromaštvo, zlostavljanje i nasilje u porodici, neometana prodaja opijata i posljedično široko rasprostranjena ovisnost o opijatima, malograđanska osuda sredine, nerealne cijene standarda života koji se nameće svima, pa i marginaliziranim kategorijama koje bi se, čak i kada bi to željele, teško integrirale u društveno prihvatljiv život lišen prijezira.
Fascinantno je da su Jean-Pierre i Luc Dardenne ponovo uspjeli na autentičan i empatičan način prikazati svoje antijunakinje društva u prepoznatljivom realističnom stilu. Osim po temi, svojim sadržajem, emocijom i interakcijama junakinja, uglavnom sa ženama u svom životu, ovaj film bi se mogao nazvati ženskim filmom, utoliko prije jer u životu pet glavnih junakinja samo u jednom od njih vidimo aktivnu (ali ne i zanemarivu) ulogu muškarca, oca, partnera spremnog za preuzimanje odgovornosti. Time film gotovo demonstrativno priziva staru psihološku lekciju – da je najdjelotvorniji odgovor na adikciju bezuvjetna ljubav i prihvatanje.
Prihvatanje kojem na katarzičan način svjedočimo na kraju filma, kada junakinja Julie (Elsa Houben) odlazi s partnerom svojoj budućoj kumi, nekadašnjoj profesorici iz škole, u sceni u kojoj je, još jednom, žena u centru pažnje. Ova scena ujedno naglašava moć umjetnosti i na svojevrstan način zaokružuje film. Julie se sjeća časova svoje profesorice i pjesama koje je recitirala. U sjećanju joj izranjaju stihovi pjesme “L'Adieu” Guillaumea Apollinairea, koje je profesorica recitirala, a kojima se Julie, u trenucima najvećih kriza vraćala s gotovo molitvenom predanošću.
Braća Dardenne pokazuju da umjetnost, pa tako i film, posjeduje iscjeljujuću moć, a Jeunes Mères jedan je od takvih filmova.
