Lady Bird: Biti najbolja moguća verzija sebe

Piše: Maja Abadžija

Bubamara (Lady Bird), čedo sezone nagrada u Hollywoodu i filmski dragulj koji je pokorio kritičare, začuđujuće je jednostavan, žanrovski proziran i narativno elegantan film. Naizgled posve obična coming-of-age priča, smještena na relaciji dom - škola, ispisuje uvjerljiv portret adolescentkinje Christine MacPherson (Saiorse Ronan) koja traži svoj san u Americi ranih dvijehiljaditih, fokusirajući njen turbulentni odnos sa porodicom, prije svega strogom majkom, drugaricama i prvim ljubavima, te nastavnicima u katoličkoj školi. Put počinje i završava, tipično, njenim izborom žuđenog koledža koji, kao i milioni američkih šiparica, vidi kao prvi korak ka bijegu iz rodnog mjesta (Sacramenta) ka žuđenom životu i samoostvarenju (u kosmopolitskom New Yorku): film počinje vajkanjem glavne junakinje koja uz dubok uzdah kaže: voljela bih nešto proživjeti. Teško je, stoga, odgovoriti na pitanje zašto je baš Bubamara oborila rekord i postala najduže “svjež” film po mjerama sajta Rotten Tomatoes – čime je to priča, nalik na tolike druge, kupila kritičare?

Bubamara; režija: Greta Gerwig; uloge: Saiorse Ronan, Laurie Metcalf; 2017. IMDb rejting: 7.7/10 Rotten Tomatoes rejting: 99%

Možda je bila prava priča u pravo vrijeme: žena (Greta Gerwig) ju je režirala, osmislivši je kao djevojačku storiju koja zadire u odnos majke i kćeri u trenutku kada mačističku i mizoginu industriju zabave potresa pravi feministički uragan. No to bi značilo da se prosječan film, a Lady Bird to nije, koristi kao svileni rubac koji će ušutkati žene u industriji željne priznanja rezervirana za muškarce – kao što je najbolji režiser (a upravo u toj oskarovskoj kategoriji susrećemo Gerwig). Ili je, pak, u pitanju iskrenost i nepretencioznost s kojom se slika odrastanje jedne srednjoškolke i urarski pažljivo podešava sa politički i društveno dramatičnim godinama američke historije. Maestralna izvedba Ronan, ali i Laurie Metcalf koja igra majku Marion, te fini potezi kojima se slikaju sporedni likovi, svakako su doprinijeli formuli za uspjeh. Gerwig je sposobna kroz jednu repliku ili dijalošku razmjenu precizno karakterizirati lik i pružiti komički odušak u priči čija emocionalna gustina bi, drukčije, za gledatelja bila teško podnošljiva; to je rijedak osjećaj za mjeru u eri svakovrsnih brutalnosti kojima se nastoji gledatelja protresti iz ravnodušnosti.

“Želim samo da budeš najbolja moguća verzija sebe”, kazat će Marion. “A šta ako je ovo najbolja verzija?”, pitat će Christine, i ta će jednostavna razmjena ispunjena dubokim smislom vješto ocrtati onaj ambis koji uvijek dijeli roditelja od djeteta. Pomalo je iznenađujuća umješnost kojom film rukuje slikajući jedan srednjeklasni svijet koji se bori za opstanak u ekonomiji koja posrće i društvu koje srlja u još jedan besmislen rat. Scene u kojima junakinja melanholično ili s dosadom baca pogled na eksplozije na TV-u iz najnovijeg američkog proxy rata u Iraku tu su kako bi situirale njenu ultrauniverzalnu priču u jasan opšti kontekst. Tim više što je Bubamara najmlađe dijete porodice koja hrabro odolijeva okrutnostima američkog kapitalizma: osim majke koja radi u dvije smjene, tu je otac koji gubi posao i bori se sa depresijom, brat i njegova djevojka koji se vraćaju s Berkleyja kako bi radili u obližnjem supermarketu. Tu je i, dakako, crna sjena dugoročne boljke američkog društva – uličnog nasilja, zbog kojih je Christine i upisana u katoličku, a ne u državnu školu. Čak se pojavljuje i mučna scena u kojoj otac i sin, ne znajući, apliciraju za isti posao. No režiserski postupci dotiču sve goruće društvene tačke nježno, krilom bubamare, ne trudeći se utisnuti političke ili moralne po(d)uke.

Film hoće pokazati kako ustrajnost i smjelost s kojom se ova porodica svako jutro suočava sa novom borbom i novim razočarenjem istrajat će i u glavnoj junakinji, samo u neobično vedrom, živahnom vidu. Njene nepodopštine kao što su iskakanje iz auta u vožnji, bacanje dnevnika nastavnika matematike u smeće ili brutalni proabortus komentar usred antiabortus predavanja u katoličkoj školi, šarmantni su akti tinejdžerskog bunta kojima se Bubamara čeliči i gradi usred svijeta koji ne prašta slabost. Šta drugo i očekivati od djevojčice čije je čak i potpis – “Lady Bird”, pisano pod navodnicima – odbijanje onog imena koje su joj roditelji dali? Ustvari, kada skinete sve slojeve sa ovog filma, a to nije lako, jer su međusobno sašiveni nevidljivim vezom, ostaje svjetlucava nit nesalomljive individualnosti glavne junakinje. Film se najbolje može definisati kao studija karaktera adolescentkinje koja otkriva sebe kroz svaki svoj „prvi put“, i spoznaje pogubnost svoje sklonosti da “uljepšava” i “podešava” priču o sebi kroz svakovrsne laži kojima prikriva sram i neugodnost zbog onog što jeste. No ljepota Bubamare je u tome što elegantno izbjegava sve stereotipne elemente i tipove žanra klasične tinejdžerske školske komedije ne bojeći se jasno ih naglasiti i ironijski osjenčiti, te što hrabro, umjesto prijateljske izdaje ili gorčine/slatkoće prve ljubavi u prvi plan istura odnos majke i kćeri. Ta mreža međusobnog odmjeravanja snaga, sitnih i krupnih svađa, svakodnevnih naprasitosti i natezanja te povremenih iščašenih nježnosti ipak je satkana od najčvršćih niti ljubavi i suosjećanja. Ona će, a to pokazuje Bubamara, biti ta koja će nas sačuvati od tvrdoće dna kada smo u slobodnom padu, i kada se naše iluzije o sebi i svijetu pod prvim naletom vjetra sruše.   Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
Prethodna
Tri plakata izvan grada: Balada iz američkog predgrađa
Sljedeća
Directions: Bulgaria, the Country of Optimists