Piše: Midhat Ajanović Ajan
Kratku priču o životu i radu Akire Kurosawe koja slijedi, rezultat mojih pola stoljeća gledanja filmova, čitanja knjiga o njima i, ono malo što mi je bilo dato, pravljenja istih, osobno smatram istinitom. Ipak, može biti da ću vam sve ovo slagati. Šta je istina, a šta je laž, to malo ljudsko biće nikad ne može znati sa pouzdanom sigurnošću.
U životu imaš ili nemaš sreće. Obično ovo drugo. Sve je ukazivalo na to da će Heig Kurosawa, sedmo od osmero djece u obitelji sa hiljadugodišnjom samurajskom tradicijom napraviti blistavu karijeru na filmu, a da će njegov četiri godine mlađi brat Akira uspjeti kao kaligraf (vještina crtanja slova, veoma važan posao u Japanu) i slikar pejsaža. Najmlađem Kurosawi je naime pošlo za rukom da već kao devetnaestogodišnjak bude uvršten na najveću nacionalnu izložbu koja okuplja japansku slikarsku elitu. Heig Kurosawa je međutim bio opčinjen magijom pokretnih slika. Radio je kao benši, komentator nijemih filmova što je u Japanu smatrano zanimanjem jednako kreativnim kao recimo gluma i bez kojeg se nije moglo zamisliti gledanje nijemih filmova. A onda iz Amerike dolazi zvučni film, tehnička novotarija zbog koje Heigov posao postaje bespotreban. Mladić u čijim žilama teče samurajska krv radi ono što mu se jedino čini smislenim, vrši harakiri (seppuku) ostavljajući svom bratu u nasljeđe zanesenost filmom, ljubav prema ruskoj književnosti i Shakespeareu. Skrhan bolom zbog gubitka brata dvadesetčetverogodišnji Akira tri godine ne radi ništa, a onda definitivno i za sva vremena baca boje i kistove i donosi odluku da potraži posao na filmu.
Reditelj Yamamoto, jedan od vodećih japanskih filmadžija tokom 1930-tih, odabire ga između pet stotina kandidata i daje mu posao asistenta. Kasnije će mu pružiti mogućnost da piše scenarije i konačno režira. Kurosawa će bezbroj puta reći da je od Yama-sana, kako je zvao svog učitelja, naučio sve što zna, ne samo o filmu. Yamamoto će sa svoje strane u intervjuu koji je dao pred svoju smrt samo odmahnuti rukom na sve to:
"Akira je rođeni genije. Jedino što sam ga ja naučio je da pije."
Među poznatim režiserima je Kurosawa, ako se izuzme cuger bez konkurencije Sam Peckinpah, vjerovatno najveći ljubitelj dobre (a za nevolju i loše) kapljice. Cijelog svog dugog života Kurosawa je nemilice uništavao sake. Kad bi ga pitali o uzvišenim razlozima nastanka njegovih filmova i o tananim impulsima u njegovoj duši u kojima je nalazio inspiraciju, on bi odgovarao:
"Ja sam snimao filmove da zaradim za piće."
Opisujući koliko je naporno radio na nekom scenariju Kurosawa će zapisati:
"Bio sam toliko umoran da su mi se kapi znoja cjedile sa čela i upadale u moj sake."
Filmom se počinje baviti u periodu u kojem je Japanom zavladala vojna diktatura koja je tu zemlju povela putem katastrofe koja će završiti Hirošimom. Njegov mirnodopski internacionalizam, sklonost lijevim političkim idejama, pa čak ni urođena tvrdoglavost nisu bili dovoljan razlog da pruži bilo kakav otpor japanskim militaristima ("Zašto? Pa bilo me strah."). Uspijeva debitirati kao režiser usred najcrnjeg rata i nestašice svega i svačega uključujući i alkohol što mu je vjerovatno spasilo život jer je već bio zaradio dva čira na želucu. Umalo nije završio na vojnom sudu jer je, po ocjeni vojnih cenzora, njegov debi Sugata Sanshiro izgledao previše "britansko-američki".
Na samom kraju rata, iz vrlo neobičnih motiva, pada mu na pamet da se oženi. Prvo žensko koje je sreo nakon što je to odlučio bila je glumica Yanuchi Yoko. Bračna ponuda je glasila:
"Japan će, kao što vidiš, izgubiti rat i svih sto miliona što nas ima ćemo morati "časno" poginuti. Pa daj da vidimo prije smrti kako je to biti u braku."
Pristala je, oboje su preživjeli rat i ostali zajedno do kraja života. Za razliku od mnogih sunarodnjaka, Kurosawa se raduje porazu svoje zemlje i dolasku Amerikanca. Odmah nakon ulaska savezničkih trupa u Tokio, jedna grupa američkih oficira ulazi u studio i zatiče ga dok snima scenu za film Tigrov rep. Nakon što je pogledao malo naokolo, vidio kako su kamera, rasvjeta i scena postavljene, jedan od njih naređuje ostalima da izađu i ne ometaju majstora u poslu. Oficir se zvao John Ford.
Od 1948. i filma Pijani anđeo Kurosawa redovno surađuje sa Toshirom Mifuneom, mađioničarom i akrobatom, čudesnim glumcem jedinstvenog i toliko originalnog stila da ga niko nikad nije ni pokušao oponašati. Na pitanje zašto je sve svoje velike filmove radio s Mifuneom, Kurosawa je davao jednostavno objašnjenje:
"Razlika između Mifunea i ostalih glumaca je u tome što običnom japanskom glumcu treba deset stopa filmske trake da dočara jedan karakter. Mifune za istu stvar troši samo tri".
Sa Rašomonom 1950. Kurosawa postaje međunarodno poznat i priznat. Do 1965. će snimiti 12 filmova i svaki od njih će biti veliki umjetnički i komercijalni uspjeh. A onda će doći trinaesti, pehovski film, američko-japanska koprodukcija Tora-Tora što je trebao biti veliki ratni spektakl, a ispao je totalni fijasko. Holivudski profesionalci nisu mogli izdržati ritam koji im je nametao Japanac čelične volje. Na snimanju bi se mirni, kratkovidi režiser sa vječitom čašom sakea u ruci pretvarao u okrutnog generala koji, iako ne zna engleski, zna ime i prezime posljednjeg statiste i zbog njegove sitne greške je spreman ponoviti scenu u kojoj učestvuje hiljade ljudi.
Na kraju je cijela fimska ekipa potpisala peticiju protiv režisera nakon čega producenti i finansijeri zaključuju da gospodin Kurosawa "svojim perfekcionizmom prelazi granice razuma". Kurosawa daje otkaz što u Japanu jedva dočekuju (u svakom narodu dakle ima pakosti, ljubomore i pasjaluka) i nakon tog "neuspjeha" mu više ne daju posla. Umjetniku koji ne može da radi teško je naći razlog da živi. Ni sake nije pomogao i nezaposleni Kurosawa će 1971. nakon pokušaja samoubojstva samo pukim slučajem ostati živ. Do kraja života će snimiti još nekoliko filmova, uglavnom za strane producente, među njima jedan ruski (Dersu-Uzala, 1975), jedan američki za koji mu je novac dao njegov obožavalac Francis Ford Coppola (Kagemusha, 1980) i tek "testamentalni" (Ran) u domovini.
I oni koji su ga voljeli i oni koji nisu, uvijek su ga smatrali genijem, jednim od najvećih koji je ikad stao iza filmske kamere. Kurosawa je o tome imao radikalno drugačije mišljenje:
"Ja sam malen kao zrno graha."
Rašomon je film drugačiji od svih ostalih filmova baš onoliko koliko je Japan drugačiji u odnosu na sav svijet. Zamišljam scenu kada trojica jednako odjevenih japanskih producenata dolaze na snimanje filma i četrdesetogodišnjem režiseru krajnje uljudno, onako japanski, kažu kako oni već danima čitaju njegov scenario, ali ipak nikako ne mogu shvatiti o čemu nastajući film govori. Režiser se nakloni i ljubazno odgovara:
"O tome kako je ljudsko biće nesposobno da bude iskreno prema samom sebi dok govori o sebi samom."
Zadovoljni odgovorom producenti odlaze, a režiser nastavlja raditi djelo čija je duhovna osnova japanska filozofija, nešto sasvim suprotno od evropskog nadmenog idealizma i realizma. Rašomon nas uči kolika je mala mogućnost ljudske spoznaje, koliko je nesigurno naše znanje i koliko se malo možemo osloniti na vlastita čula. I koliko je zapravo beznačajno i nevažno naše bitisanje u svijetu o kojem ništa ne znamo. Mi ne možemo saznati čak ni kako drugo ljudsko biće vidi istu stvar. Kurosawa nam to dočarava tako što sa nekoliko kamera iz raznih uglova snima istu scenu i onda nas pusti da ih sve vidimo. I mi doslovce vidimo različite stvari kao što akteri priče zasnovane na prozi japanskog pisca Akutagawe, o jednom te istom događuju, zločinu silovanja i ubistva, imaju svako svoju verziju. Kurosawa nam ne ostavlja dilemu koja je od njih prava. Sve su prave i sve su laž istovremeno. Istina naravno postoji, ali čovjekove mogućnosti da je spozna i shvati je otprilike jednaka onoj kakvu posjeduje zrno graha.
Riječ "Rašomon" (na bosanski bi se to moglo prevesti kao "Kapija") mi se neprekidno motala po glavi u kasno ljeto 1998. dok sam tumarao po izrovanim ulicama mog rodnog grada. Razmišljao sam o proteklom desetljeću propasti i neuspjeha, o deset mojih "najboljih" godina provedenih u stanju slobodnog pada i pitajući se ne jednom: "Je li ovaj moj život stvarno ovakav ili mi to neko prodaje gadnu ublehu?" Sjeo sam poslije u kafanu i otvorio novine. Među vijestima iz kulture pročitao sam da je Akira Kurosawa umro u svojoj 78. godini.
Eto, to je bila moja verzija.
