Piše: Lejla Panjeta

Posječeno je 40 godina staro stablo breze ispred moje zgrade. Svi stanari su se potpisali na peticiju koju su uputili nadležnim organima. Onima na donjim spratovima smeta drvo, jer im zaklanja svjetlost u stanovima. Većina vlada. Demokratija na djelu. Dođu toplotni valovi. Nema grana breze da ih štiti od globalnog zagrijavanja. Demokratska većina na donjim spratovima rješava problem ugradnjom klima uređaja. Voda iz klima curi na asfalt i podriva temelje kompletne zgrade. Demokratska većina smisliće već nešto da od problema koji je nastao bez ikakvih problema napravi još više problema. Kakvi su to ljudi kojima smeta drvo? U kojem ovo vremenu živimo? U vremenu u kojem nam trebaju kategorije kriterija za standardizaciju diverziteta i poštovanja različitosti drugog i drugačijeg? U vremenu u kojima ljudi demokratskom većinom i utvrđenim standardima slobodno „lome bagrenje“, a izrađuju pravilnike za sadnju istog.  

Standardizacija filmske naracije

U augustu 2022. Američka filmska akademija objavila je standarde za reprezentaciju i inkluziju u filmskoj produkciji, distribuciji i filmskoj naraciji. Nezastupljenim grupama, kako su ih nazvali, potrebno je dati više prostora u filmskoj priči, ali i produkciji. Detaljan opis tih grupa dat je u tom dokumentu koji se može provjeriti na njihovoj zvaničnoj stranici. Još prije ovog datuma u mainstream filmskoj industriji vidljive su crte inkuzivno-diverzirajućeg karaktera. Potrebno je napomenuti da diverzitet, na našem jeziku mješovitost-raznolikost, nije isto što diferencijalnost, tj. divergentnost-suprotnost-različitost.

U ovu raznoliku (dakle “diverzentnu“) grupu spadaju ljudi druge boje kože, LGBTTQU (lesbian, gey, bisexual, transvestite, transgender, queer, undecided) populacija, osobe ženskog pola i feminstice, osobe sa posebnim potrebama, pripadnici drugih rasa, kao i drugi, strani jezici ili akcenti. Drugi od čega? (Vjerovatno od supermacijsko bijele rase vladajućih moćnika, jer se vjerovatno ne odnosi samo na osobe kojima je maternji engleski, jer se postavlja pitanje koji engleski.) U slučaju SAD-a to su pripadnici crne populacije, azijati, ljudi koji govore španski (ne Španci, već hispano ili ibero populacija) itd. Prema ovom dokumentu tačno se vidi koji to problemi muče još uvijek izuzetno rasno podijeljeno društvo, patrijarhalno (da ne kažemo mizogeničko), ekstremno različito, ali ne na komšijskim osnovama nacionalno-religijskog opredjeljenja, koje je, na primjer, nama toliko bitno. Rasizam se na ovim prostorima nije imao kad udomaćiti.

Algoritam procentualne kuhinje diverziteta

Historija američkog filma sa svojim cenzurskim odborima, rating asocijacijama, McCarthyjevim odborima i FBI istragama, protjerivanjem Jevreja i komunista, eksploatatorskom odnosu prema ženskom tijelu, otvorenoj višedecenijskoj netrpeljivosti prema crncima dovoljno govori u prilog predrasudama i mržnji koja je u Hollywoodu postojala prema drugom i drugačijem (diverzentnom, ali i diferencijalnom). U ovom dokumentu Američke filmske akademije, stvari stoje drugačije. Sad se cenzura uvodi ako nemate dovoljno crnih, žutih ili LBGTQW u svom filmu.

Na prvi pogled izgleda da politička korektnost, inkluzija i diverzitet (sve do jednog od ovih pojmova definisani su u anglosaksonskom pragmatičnom stilu, a zapravo govore o istom – poštovanju prema drugačijem) u ovom novom standardu za filmsku industriju zaista potiču iz određenog prirodnog odnosa prema čovječanstvu i ljubavi prema drugom i drugačijem. No, ukoliko je ovakav papir uopšte potreban, to je već signal da sa našim čovječanstvom i liberalnim humanizmom nešto nije uredu. On je očito samo pamfletski i služi kako bi se stvari stavile pod tepih. Pod stvarima podrazumijevam pravi problem mržnje i netrpeljivosti ljudskih bića od Griffitha na ovamo.  

Može li se on uspješno riješiti jednim ovakvim dokumentom? I ako može, zar je dokument uopšte potreban? Nije li pravo pitanje ove industrije potreba da se ovakvi standardi zadovolje izjednačena u ovom dokumentu sa potrebom za finansiranje filma? Stavi par crnaca, nekog azijata, nekog queera, obavezno nekoga sa ko će imati repliku “Hombre, que tal?“, ne zaboravi dodati snažnu žensku ličnost i pred sami kraj dodaj i istospolni poljubac. Liči li ovo na recept za masovnu proizvodnju istih ideja? AI autorski stil? Fast food, bez imalo duše i ljubavi u stvaranju nekog umjetničkog / kulinarskog (d)jela? Ali, koliko posto sastojaka, toliko posto novaca za proizvodnju filma.

“Umjetnost je umjetnost“

Richard Dreyfuss u jednom intervjuu na pitanje šta misli o novim standardima inkluzije u filmskoj industriji koji će se primjenjivati od 2024. godine, odgovara:

“Povraća mi se! Ovo je umjetnost. Niko ne treba da mi kaže da trebam da slijedim neke trendove moralnosti. Je li stvarno riskiramo da nekog povrijedimo? Žao mi je. Ne mislim da postoji većina ili manjina u našoj zemlji kojoj treba da se podilazi. Jesmo li ludi? Zar ne znamo da je umjetnost umjetnost!“

Ovakve staromodne aspiracije prema filmskoj umjetnosti očito da više neće postojati. Artificijelna inteligencija preuzima i sve više poslova iz kreativno stvaralačkog domena filmske produkcije, tako da će se matematičkim proračunima, kulinarskim mjericama i procentualnom zastupljenošću moralno ispravnih elemenata u pričama dobijati ono što bi trebalo ličiti na umjetnost. Glumci i scenaristi mogu štrajkovati, ali industrijalizacija i dehumanizacija umjetnosti, viđene kao samo još jedan sektor ljudske aktivnosti je neminovna. Ali jedna od osnovnih funkcija umjetnosti je mimesis – podražavanje stvarnosti i pokušaj da se društvena stvarnost podvgrne ispitivanju u skladu sa etičkim normama koje su u umjetnosti uvijek išle korak ispred društvenih i historijskih. Umjetnik je taj koji vidi i razumije dalje i bolje od drugih. Umjetnik je taj koji služi dobru i za opšte dobro uočava i ispravlja nepravdu u svijetu. Umjetnik je taj koji beskompromisno laže da bi osvijetlio istinu. I brutalan je ponekad. Barem je tako bilo do 21. vijeka.

Nažalost, receptura novih standarda uništiće stvaralački odnos prema istinskim problemima gore pomenute nezastupljene populacije. Drugim riječima, riječnik koji je politički korektan se mijenja tako da postaje besmislen, a ono što je istinski problem upravo one nezastupljene popluacije sa početka teksta ovim standardima biće uglađena, ispeglana i “mir, mir mir, niko nije kriv“ leksika, u kojoj će se naći još više laži nego sada, jer nećemo biti sposobni odvojiti prave osjećaje i stvarne namjere od vještačkih. Na površini sve će izgledati besprijekorno savršeno. Baš kao iz filma Barbie, čiji se društveni i individualni problemi rješavaju kod ginekologa.

Međutim ukoliko nema društvenih problema, što će nam onda filmska umjetnost? Zar njena svrha nije da ukaže na problem? Zar u njenoj samoj suštini ne leži agon – sukob kojeg treba riješiti i ispitati? Hoće li umjetnost u transhumanističkom metamodernizmu uz pomoć AI postati samo zabava – rollercoaster adrenalina i serotonina, izgubivši svoju pravu katarzičnu i estetsku funkciju regulatora etičkih normi i korekcije društvenih i individualnih sukoba, dilema i procesa iscjeljivanja i pomirenja?

Hoće li nestati ono što je osnov izvođačke umjetnosti – katarza? Je li zaista rješenje za problem mržnje i netolerancije u konzervativnim sistemima (kakav je mainstream svugdje u svijetu) uvođenje standarda po kome se recepturno treba dodati nekoliko centimetara, mililitara ili procenata diverziteta pa da se cijeli problem ugnjetavanja crnaca u Americi (koji je i danas izrazito prisutan), rasnih, fašističkih, mizogeničkih, antisemitističkih, islamofobičnih, nacionalističkih i svih drugih nehumanih težnji moćnika vladajuće bijele puti riješi? Ne samo u Americi, nego svugdje drugo. Dekorativno će se odmjeriti procenat “diverzentnih“ da bi se pokazala tolerancija prema različitosti? Pri tome, o stvarnim problemima ovih ljudi, kao i svih drugih ljudi, svih nas diverzentnih, umjetnost će biti politički korektna i pratiće standarde inkluzije, tako da svi izgledaju kao jedna velika sretna porodica???

Profesor Dr. Lejla Panjeta je autorica mnogobrojnih članaka i knjiga iz oblasti filmskih studija i vizuelnih komunikcija. Dobitnica je stranih i domaćih nagrada za svoje akademske, naučne, filmske i umjetničke radove. Bavi se istraživanjima iz oblasti filma, umjetnosti i mitologije.