Politički korektno tako da postaje besmisleno, vol. 2

Politički korektno tako da postaje besmisleno, vol. 2

Piše: Lejla Panjeta

Filmovi na Netflixu, već par godina unazad provode politiku diverziteta, inkluzije i političke korektnosti. U zadnje vrijeme scenariji djeluju kao da su kompjuterski generisani, bez imalo katarzičnosti ili smislene poruke, pouke ili osjećanja učešća u filmskoj naraciji. Gdje se mogu danas naći ti filmovi, pa makar i politički nekorektni, pa makar i bez specijalnih efekata, oni pravljeni pravim jezikom filma, bez kompjutera, na stvarnim lokacijama, sa pravim statistima i kaskaderima, oni koji su nas ostavljali bez daha, o kojima smo pričali danima, koje smo analizirali i čije smo likove sanjali? Gdje? Ostali u 80-90-tim! Prosto se danas poželi pogledati:

Indiana Jones, Amadeus, Jaws, Back to the Future, Godfather, Dirty Dancing, Schindler's List, Taxi Driver, Scarface, James Bond (Sean Connery), The Karate Kid, The Shining, Top Gun, The Terminator, Rain Man, Die Hard, Full Metal Jacket, Edward Scissorhands, The Naked Gun, The Untouchables, Dead Poets Society, The Fresh Prince of Bel-Air, Dracula, Beverly Hills Cop, Blade Runner, Star Trek, Aliens, Before Sunrise, Forrest Gump, The Silence of the Lambs, Notting Hill, Titanic, Speed, Contact, Heat, Pretty Woman, The Game, A Time to Kill, The Matrix, Misssion: Impossible, American Beauty, Dumb and Dumber, The Sixth Sense, Sleepy Hollow, Scent of a Woman, The Truman Show, Star Wars...

i slično, da bi se doživjela filmska umjetnost, a ne instant video doping distrakcija, kakvu pružaju današnji filmovi i serije koje pokušavaju provesti cenzuru u smjeru pravilima zadatog standardiziranog diverziteta. Je li zaista problem šovinizma, mizogenije, homofobije, antisemitizma, fašizma, nacionalizma i rasizma riješen time što se žene, homoseksualce ili ljude druge boje kože ili vjere rasporedi prema procentualnim algoritmima unutar nekog scenarija?

Nova diverzitetsko-inkluzivna historija

Jedan od sjajnih primijera za ovo je Bridgerton, adaptacija serije romana u romantičarskom stilu začinjenog komedijom situacije, u kojoj je kraljica Engleske iz pretprošlog vijeka žena tamnije puti, i u kojoj se na dvorskim zabavama u kostimografiji sa početka i sredine 19. vijeka pojavljuju crnci, koje su zapravo prema pravim historiografskim podacima vladajući moćnici držali u to vrijeme u kavezima u zoološkom vrtu dok su ostvarivali novovjekovne avanturističke požude za kolonizacijom i potlačivanjem drugih i drugačijih.

Rasizam koji Ameriku toliko opterećuje, nama uopšte nije problem. Nemamo historijski konflikt oko toga. Ono što imamo je nacionalno-religijski problem etiketiranja, koji je zapravo deklarativno smješten u nominativnu vlastitu imenicu. Kod nas se ljudi ne razlikuju po boji kože, ni po tome ko se kom Bogu klanja. Kod nas je problem kako se ko zove. (Challenge: Svi koji niste odavde, probajte razumjeti ovo!)

U Netflixovoj seriji Diplomat bivši američki amabasador tokom svog govora na izvjesnom diplomatskom skupu prepričava političku krizu u kojoj se našao tokom rata u Bosni. U više navrata ponavlja da je razgovarao sa generalom, te ponavlja ime tog generala, koji je očito negativac u cijeloj priči i zove se “Sulik“! To je amerikanizirani način izgovora prezimena Suljić. Dakle, general Sulik zadao mu je veliku glavobolju, ali Amerika je na kraju izašla kao pobjednik iz ove diplomatsko-vojne krize. Zašto baš ovo fiktivno prezime bosansko-bošnjačko-muslimanskog porijekla? Nije ovo prvi put da u američko kinematografsko oslikavanje pokazuje nikakvo poznavanje geografije, historije ili kulture i svakodnevnice običaja u drugim zemljama.

FUBAR absurda

Ipak, ova serija zadovoljava nove cenzurske standarde: queer, LG, rodna, rasna i seksualna opredjeljenost zastupljne su korektno, ali možda i previše očigledno. Međutim, pretjeranost slijeđenja pravila može dovesti do kontraefekta. Pretjeranog naglašavanja emancipacije žena. Ambasadorica SAD-a u Londonu je u svakom kadru raščupana, masna, prljava, jede rukama, bez šminke je i nosi neke bezlične pantalone. Simpatično je to što ne voli da se sređuje, šminka ili slika za naslovne stranice. Međutim, toliko se insistiralo na njenom casual look da je taj zadovoljeni diverzitetni standard prerastao u odvratnu bezličnost i pravi peksinluk. Ona kao da smrdi sa ekrana.

Ovdje je omalovažena ideja poslanstva – najveće institucije države koja treba da predstavlja kulturu, narod, državu i politiku tako velike i moćne zemlje, sa raznolikom i prekrasnom kulturom kakva je kultura SAD-a. Čak ni kritika ove kulture nije suština serije. Cijela stvar oko diplomatije svedena je na apsurd u prenaglašenom inistiranju na svakodnevnoj običnosti fenomenologije žene, a  sporedni likovi (i muškarci, i žene, i oni između) su do te mjere pre-set, kao da je scenarij za njih pisala AI. Umjesto svakodnevnosti i inkluzije dobili smo peksinluk.

Slična situacija je i sa serijom Fubar (eng. akronim iz vojne terminologije: Fucked Up Beyond All Repair, oštetiti ili razbiti nešto u potpunosti tako da se ne može popraviti), čiji likovi djeluju kao voštana replika stvarnih ljudi, a kompletna radnja kao cutscene za neku videoigru. Sam direktor CIA za svoj tim kaže da su kao fucking kindergarten. Smiješno je, zabavno, nabijeno akcijom i komičnim dijalozima, ali ustvari ništa se ne dešava. Jedino vrijedi vidjeti glavnog lika, ali možda više vrijedi pogledati njegov autobiografski dokumentarni film Arnold. Barem život, iako doku-romansiran ima nekog umjetničkog smisla u ovom filmu koji opisuje tri faze njegovog života: bodybuilding, stardoom i političku karijeru. Ova dokumentarna autobiografija je izrazito poučna, deskriptivna i inspirativna. Život zaista piše romane, i to mimo standarda o inkluziji ili diverzitetu.

Dobro je vidjeti Arnolda da može biti heroj svim generacijama. Scenarij u Fubaru provodi minutažnu dramaturgiju u kojoj je svaka epizoda jednaka prethodnoj u smislu zapleta i radnje. Sve skupa djeluje kao zabavni intermezzo. Serija je sjajna zabava za milenijalce. Koliko je dugo trajala distrakcija, toliko dugo traje i osjećaj zabave. Nažalost, katarza je u ovoj seriji zapravo potpuni FUBAR (čitaj skraćenicu gore).

Cunkovska generacija

Milenijalci, generacija Z ili snowflake generacije imaće vjerovatno mnogo zamjerki na politički nekorektnim osnovama na ovaj tekst. Nažalost, to su također generacije koje su spremne Bridgerton uzeti kao referencu na historijski period 19. vijeka, a u kome crnci nisu bili potlačeni i imali su ista prava kao i bijelci. Brilijantnu ironičnu karakterizaciju ovih generacija i njihovih poimanja o svijetu i životu donosi BBC-jeva humoristična serija u dva nastavka sa Cunkovom u glavnoj ulozi. Cunk on Britain i Cunk on Earth su svojevrsno montipajtonovsko ogledalo početka 21. vijeka, u sjajnoj britanskoj TV tradiciji sakrazma, ironije i crnog humora.

Kako je to bilo i sa Nadrealistima pred početak našeg rata ili sa Simpsonovima, koji se često navode kao predskazivači globalnih kriza i zbivanja, ogroman strah me hvata od mogućnosti da Cunkova bude upravu. U tom slučaju sva nevolja, nedaće, problemi, maltretiranja, zvjerska mučenja i ubistva masovnih razmjera onih zaista nezastupljenih sa početka teksta, biće potpuno izbrisane iz kolektivnog pamćenja i zvanične mainstream historije. Ova diverzitetska cenzura vrlo moguće je diverzijska, tako da će se okrenuti protiv sebe same, a time i protiv pravih ljudskih vrijednosti kojima svaki dobar i normalan čovjek treba da teži, a to su istinsko osjećanje ljubavi i poštovanja svakoga, bez obzira na boju kože, rasnu, nacionalnu ili religijsku (dodajemo i rodnu/seksualnu) pripadnost.

Sloboda izražavanja, ne znači procentuirano ograničavanje ili algoritamsko standardiziranje različitosti, jer u tom slučaju stvarni problemi postaju ikebane bez problema koje se zbog finansijskih fondova koji se nude filmskoj industriji, samo uključuju dekorativno u smisao društvenih odnosa, a pri tome njihovi stvarni problemi, kao i problemi njihovih predaka bacaju u zaborav. Zapravo služe kao obični začin u umjetničkom ne(d)jelu.

Ipak, kako reče, ali i pokaza Maverick, u drugom Top Gunu generacija X nije još za odbaciti. Na svu sreću zna pisana i štampana slova latinice (i kod nas, ćirilice!), i ono najvažnije zna iskorisiti funkcije pravog papira i obične olovke. Ukoliko nestane struje, Cunkova generacija sa svojim deklarativnim i dekorativnim širenjem ljubavi i mira će fubarirati cijelu ideju liberanog humanizma. Kako to provjeriti? Moraju postojati deklarativni moralni standardi u vidu selfie videa na društvenim mrežama da bi drugog ili drugačijeg poštovali i voljeli.

Prvo se napravi problematika različitosti, a ljudi stave u aristotelovske kategorije svojevrsnih pretinaca. Onda se u to ime vode ratovi i veličaju ubistva. Zatim se idejom liberalnog humanizma naprave striktna pravila i etičke norme poštovanja raznolikosti. Na kraju, i ovaj tekst se temelji na zapadnoj misli inspirisanoj Aristotelovskim kategorijama i kriterijama pragmatične nomenklature. Šta je drugo svrstavanje ljudi po godinama rođenja u nekakve kutije obilježene nazivima generacija (baby boom, genX, milenijalci, generacija Z) ako ne evolucijski humanizma tj. fašističko razvrstavanje?

Nažalost zapadna misao ne zna drugačije misliti nego u pojmovima drugog i drugačijeg. Napravi se kriterij kategorizacije standarda i obilježi problem koji treba rješavati, a onda se time prave još veći problemi među ljudima koji treba da su rođeni jednaki i jedinstveni, različiti i raznoliki, i svi sa istim pravima! Moralnost je inače potrebna samo tamo gdje nema duhovnosti i empatije. Ima li među generacijama koje dolaze te empatije? Izgleda da se duhovnost pokušava nadomjestiti procentima i algoritmima za ljubav i poštovanje prema dugom ili drugačijem? Ima li to smisla?

Profesor Dr. Lejla Panjeta je autorica mnogobrojnih članaka i knjiga iz oblasti filmskih studija i vizuelnih komunikcija. Dobitnica je stranih i domaćih nagrada za svoje akademske, naučne, filmske i umjetničke radove. Bavi se istraživanjima iz oblasti filma, umjetnosti i mitologije.

Prehodna
Politički korektno tako da postaje besmisleno, vol. 1
Sljedeća
Schmidt: Dokumentarac o “izbjeglicama u vlastitom gradu“