Piše: Edin Čusto (specijalno iz Cannesa za Filmofil)
Jane Schoenbrun zaključuje svoju medijsku trilogiju koja je započela nelagodom internetskih izazova u filmu We’re All Going to the World’s Fair, nastavila se kroz televizijske ekrane u I Saw the TV Glow, a sada kulminira metafilmom o slasherima uranjanjem u Teenage Sex and Death at Camp Miasma. Ono što ostaje konstanta jesu opipljive, ali prešutne note rodne disforije, identiteta, gledateljstva i medijski posredovanog osjećaja sopstva. Schoenbrun ne razočarava ni ovim novim filmom koji, za razliku od prethodna dva, dolazi s holivudskim imenima, ili barem televizijskim ikonama, na vrhu glumačke postave.
Teenage Sex and Death at Camp Miasma; režija: Jane Schoenbrun; uloge: Gillian Anderson, Hannah Einbinder; 2026.
IMDb rejting: 6.1/10
Rotten Tomatoes rejting: 100%
Hannah Einbinder igra Kris, mladu scenaristicu i rediteljicu koja je djetinjstvo provela opsjednuta izmišljenom franšizom Camp Miasma, filmovima o ljetnom kampu gdje pomalo nadnaravni serijski ubica Little Death izranja s dna jezera kako bi masakrirao napaljene tinejdžere. Gillian Anderson tumači Billy, povučenu zvijezdu originalnog filma i svojevrsnu “final girl” figuru franšize. Little Death bi, u međuvremenu, vrlo lako mogao inspirisati više od nekoliko kostima za Noć vještica ovog oktobra, sa četverosmjernim difuzorom koji mu prijeteći stoji na glavi.
Film počinje scenama sa seta prije prelaska u montažu koja prati turbulentnu historiju franšize Camp Miasma, više puta pogrešno rebootovane, resetovane i vraćane vlastitoj mitologiji – ukratko, Hollywood danas. Montaža također prikazuje kako su nastavci s vremenom pali u nemilost kritičara, uz zajedljive citate i otrovne naslove recenzija. I neće to biti posljednji put da se kritičari spomenu. Kris, koja je stekla njihovu naklonost svojom radikalnom reinterpretacijom Hitchcockovog Psycha iz perspektive zavjese za tuš, sada dobija svoju holivudsku priliku upravo kroz oživljavanje Camp Miasme. Njena želja je da zajedno s franšizom vrati i Billy.
Artificijelnost je jezik kojim Schoenbrun naglašava sam medij filma. Skice prelaze u završene kadrove, oslikane pozadine s namjerom bodu oči, a veliki dio filma sastoji se od toga da gledamo likove kako gledaju originalni Camp Miasma, u kojem mlađu Billy igra Amanda Fix. Kris je oličenje savremenog scenariste-režisera: osobe koja se pretjerano uzbudi zbog split diopter kadrova i usputno izjavi kako “ima osjećaj da dolazi jump scare”.
Kao i u ranijim Schoenbruninim filmovima, ovdje ima mnogo nadrealizma, liminalnosti i alegorije, što vjerovatno neće odgovarati svakome. Ipak, teško je ne nasmijati se dinamici između Andersonine povučene glumice koja veganstvo smatra prolaznom fazom i Einbinderine rediteljice negdje između rane Gen Z i kasnog milenijalca. Njihove izvedbe izvrsno se nadopunjuju: Einbinder unosi ritam stand-up komedije i društvenu nespretnost, dok Anderson svojoj već impresivnoj galeriji uloga – od ikonografije The X-Files, preko Hannibalove psihijatrice do Margaret Thatcher – sada dodaje i bivšu scream queen glumicu s južnjačkim naglaskom.
Kako naslov obećava, biće seksa i smrti, iako oboje dolaze s određenom dozom neodređenosti. Kris je u poliamornoj vezi sa ženom koja također provodi vrijeme s muškarcem po imenu Thor, imenom kojem baš i ne uspijeva dorasti, dok Einbinder i Anderson njihovu neobičnu hemiju pretvaraju u nešto namjerno zbunjujuće. I smrt je prisutna, ali jednako neodlučna kao i naša poliamorna protagonistica. Sjedeći u dvorani Debussy u Cannesu, gdje je film imao svjetsku premijeru, nisam mogao ne sjetiti se replike iz serije The Crown: “Snimaju nas kako gledamo televiziju. Ljudi bi mogli gledati nas kako gledamo televiziju na svojim televizorima.” Povremeno sam okretao glavu i posmatrao Schoenbrun i glumačku ekipu kako gledaju film u kojem likovi gledaju film koji je više od samog filma. Kako nadrealnost preuzima kontrolu, pitanje postaje pravi li Kris film o Little Deathu ili je ipak obrnuto.
