Piše: Sead Vegara
Prevaliti vječitu provaliju između kreativnog pisanja i komercijalne ekranizacije pošlo je za rukom tek rijetkima. Kao takvu možemo spomenuti saradnju između Maria Puza i Francisa Forda Coppole na adaptaciji Puzovog romana “The Godfather“ iz 1969. Film Kum koji je došao pred publiku tri godine poslije oduševio je kritiku, a na dodjeli Oscara 1973. odnio kipiće u tri kategorije: Najbolji film, glumac i adaptirani scenarij. Urbana legenda kaže da je Puzo, koji je zajedno sa Coppolom “podijelio“ Oscara za scenarij, još uvijek neuvjeren u svoje sposobnosti kao scenariste, odlučio da potraži profesionalni savjet i kupio je tzv. priručnik za scenariste. U prvom poglavlju je stajalo: “Prostudirajte film 'Kum'“.
Grof Monte Cristo; režija: Alexandre de La Petellièr & Matthieu Delaporte; uloge: Pierre Niney, Bastien Bouillon, Anaïs Demoustier, Laurent Lafitte, Anamaria Vartoleomei; 2024.
IMDb rejting: 8.0/10
Rotten Tomatoes rejting: 100%
Književne klasike poput onih iz pera Alexandrea Dumasa “Tri mušketira“ i “Grof Monte Cristo“, skoro svaka generacija upozna i preko filma. Tri mušketira su stigla iz dva dijela još prošle godine (samo je prvi bio koliko-toliko kvalitetno adaptiran) i to u evropskoj produkciji na francuskom jeziku. Bilo je samo pitanje kada ćemo dobiti i novu verziju djela Grof Monte Cristo, a ista nas je dočekala ekspresno već naredne, 2024. godine. Pobrojati sve verzije ovog Dumasovog romana iziskivalo bi mnogo više prostora od onoga što imamo, ali vrijedi spomenuti makar dvije adaptacije.
Kao prvo, onu možda i najpoznatiju verziju, sa Richardom Chamberlainom iz 1975, dok će novije generacije pamtiti onu iz 2002. u režiji Kevina Reynoldsa sa Jimom Caviezelom i Guyom Pearceom u glavnim ulogama. Naravno, ovu su američke – holivudske adaptacije, a upravo onih sa Starog kontinenta ima mnogo, mnogo više, urađenih što za TV, što za kino.
Najnovija jeste ona rediteljsko-scenarističkog dvojca, Alexandre de La Petellièr i Matthieu Delaporte, u ruhu pravog pravcatog evropskog blockbustera, grandiozne produkcije, raskošnih kostima i scenografije, te i više nego uvjerljivih glumačkih performansa. Još se mora odati priznanje autorima na insistiranju uobličavanja cjelokupne priče romana i ne izostavljanju niti jednog bitnog detalja, doduše sa par “novotarija“. I ovdje će nevini Edmond Dantès (Pierre Niney) završiti zatvoren u zatvoru na otoku Château d’If, samo da bi godinama pripremao plan bijega i način na koji će se osvetiti onima koji su odgovorni za njegovo zatočeništvo.
Na kraju se postavlja pitanje: “Da li je bolje prvo pročitati knjigu ili pogledati film koji je nastao kao ekranizacija istoimene knjige?“ Čitajući, sebi stvarate predstavu o likovima, mjestima, svoju viziju knjige, dok ovako dobijate servirano. I uvijek postoji nešto, neki dijelovi knjige koji nisu mogli biti ekranizovani. I u ovom slučaju opet, bolje je pogledati film, pa pročitati knjigu. Jer tada će film i imati neke šanse da vas zadivi. A gledati film nakon pročitane knjige i posmatrati film kroz prizmu literarnog, uočavate koliko je knjiga bolja od filma i kako teza “slika vrijedi hiljadu riječi“ ponekada i nije istinita. Možda i jeste, ali svakako ne onih hiljadu riječi napisanih u knjizi.
Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
