Piše: Nisad Selimović

Kakav je bururet Danisu Tanoviću u glavu došao da krene snimati film o ćevapima, i to sarajevskim, i to o rivalstvu dvojice ćevabdžija? I nije neko pitanje kad preslušate Jovana Marjanovića, jednog od troje onih koji obezbjeđuju novac dovoljan da se autori koncentrišu na ono ispred kamere.

Još od Mustafe Sudžuke osamdeset pete i njegovog jarana koji je četrdeset treće zaglavio u ratu i nakon toga postao ćevabdžija, niko se u svijetu bosanskog filma nije pozabavio ćevapom kao motivom filmskog zapleta. Komad mljevenog junećeg mesa formiranog u oblik nekakvog dvozalogaja očito, uprkos ogromnoj popularnosti, eto, nije se uspio naći dovoljno intrigantnim da neko o njemu napiše dramu. Ili komediju. Ljudi su znali gladni zaspat jer je bila prevelika gužva u Petici, gdje su ćevapi, ponosno ću reći, najbolji, da im nije ni padalo na um da odu kod nekog Hodžića, onog tamo narandžastog, ili gluho bilo, kod onih onamo što im ime počinje sa slovom koje ima kvačicu. Ne, o ćevapima nema rasprave, najbolji su kod Ferhatovića i tačka.

Šta je onda bilo na umu našem oskarovcu i proslavljenom reditelju Danisu Tanoviću da se baci u ove mutne vode nedokazivih tvrdnji? Kakav mu je bururet u glavu došao da krene snimati film o ćevapima, i to sarajevskim, i to o rivalstvu dvojice ćevabdžija?

Treći, provjereni

“Sve se u Sarajevu može ismijavati i biti tema viceva, osim jedne stvari, a to je odgovor na pitanje: Gdje su najbolji ćevapi u Sarajevu?”, kazao je Tanović u opskurnom saopštenju za medije koje je otišlo u bjelosvjetski eter početkom maja.

Znači, i on zna da se o tome ne smije pričati, ali opet se latio kamere da bi to na neki način objasnio svima koje zanima, a nisu imali koga pitati. On i Nikola Kuprešanin (ne stigosmo smo ga pitati šta mu dođe Dane, legendarni veznjak Sarajeva) napisali su scenarij mahsuz za projekat Sarajevo grad filma za globalne ekrane Sarajevo Film Festivala. Cilj je fokusirati se na reditelje iz jugoistočne Evrope čiji filmovi su prethodno prikazani i nagrađeni na Sarajevo Film Festivalu, a Tanovićev film je treći u okviru tog projekta, nakon filmova Dobar dan za posao (2018) u režiji Martina Turka i filma Koncentriši se, baba (2020) Pjera Žalice.

“Ovo je treći put da ulazimo u produkciju unutar ovog programa, a sve nakon što smo shvatili da su prethodna dva filma bila izuzetno uspješna”, govori za Dane Jovan Marjanović, uz Amru Bakšić Čamo i Mirsada Purivatru, jedan od producenata filma.

Sarajevo grad filma za globalne ekrane je program koji je pokrenut 2017, kao pilot-projekat SFF-a i TRT-a. Tada je dogovoreno da će se odabrani projekti finansirati s 200.000 eura u gotovini, ali da će uživati i različitu podršku u pogledu razvojnih procesa, nadziranja produkcije i pomoći plasiranju projekta na međunarodnom tržištu. Osim toga, obećano je tada, “filmskim stvarateljima se nudi pažljivo osmišljeni program koji omogućuje pristup ekspertizi na različitim nivoima, kao i individualnom mentorstvu tokom cijelog procesa produkcije”.

Skromno samo po novcu

Kao jedan od ciljeva projekta istaknuta je i promocija sve jače veze između TV-a i tržišta cjelovečernjih filmova, kako na umjetničkom nivou, tako i na nivou produkcije.

“Cijela ideja projekta je ustvari da se s jednog mjesta isfinansiraju projekti i da oni ne moraju prolaziti one dugoročne procese potrage za finansijerima, ali samim tim je to značilo i da moraju biti jeftiniji. Taj tzv. mikrobudžet je dio koncepta - da se ne troši mnogo vremena na razvoj i finansiranje, nego da se fokusiramo na ono što je ispred kamere. Da većina ovog novca bude potrošena ispred kamere, odnosno na kvalitet, a ne na ove stvari iza kamere tipa putovanja, vanjske produkcije, najma opreme i slično”, objašnjava nam Marjanović.

Cilj svega je, suštinski, da se preskoči sva ona tegoba koju filmadžije moraju proći ako žele snimati film na visokom nivou i da se što prije krene s onim kreativnim dijelom posla: snimanjem. Uz inicijalni i skromni budžet za jedan dugometražni igrani film, s druge strane, isti ti autori se moraju suočiti sa činjenicom da će se morati prilagoditi skromnijim uslovima produkcije.

“Nije to ni toliko skromna produkcija jer su tu ipak profesionalci na setu i profesionalna oprema, na tome se ne štedi i to sve ulazi u onaj pojam ispred kamere. Na finalnom proizvodu ta se skromnija produkcija ne smije vidjeti. Štedi se na drugim stvarima jer se produkcija ne širi ni fizički ni idejno, a to je tako jer se projekti i prave da se uklope u takav vid pristupa realizaciji”, dodaje Marjanović.

U okviru pomenutog projekta tako je samo prvi film biran kroz konkurs, dok su film Pjera Žalice, kao i ovaj Tanovićev, odabrali producenti. Kada znamo to, onda je i jasnije zašto Žalicina Baba izgleda kao neka ekranizacija teatarske predstave, sa mikrolokacijom unutar koje se sve odigrava. Nije teško shvatiti da će i Tanovićev Deset u pola biti produkcijski vrlo sličan, ali sa dodatnim izazovom - koronavirusom.

“S obzirom na sve izazove koje je, prije svega, pandemija stavila pred nas, snimanje teče dobro i pred nama je još jedna sedmica (ukupno je planirano 20 dana snimanja, razgovor vođen 21. maja, op. a). Svi se testiraju svaki dan prije snimanja, sretni smo što do sada nismo imali nijednog pozitivnog i to nam je nekako bio najveći rizik koji smo imali”, otkriva naš sagovornik kako je snimati filmove u novoj realnosti.

Osim toga, sve je prilično slično i prethodnim projektima.

“To je neki vremenski okvir u koji se projekti i trebaju uklopiti zbog ograničenog budžeta, mada je ovaj film malo drugačiji i po broju glumaca i lokacija, te sigurno možemo očekivati ambiciozniji projekat, veću produkciju u tom smislu”, kaže Marjanović.

Jedan drugi nivo

A iako je osvojio i Oscara, te radio s nekim velikim filmskim imenima, pod golemim produkcijama i jakim budžetima, Tanoviću nije strano snimati filmove i s manjkom sredstava. Sjetimo se samo Dana u životu berača željeza, koji je snimljen gotovo pa bez budžeta. S tim na umu, živo nas je zanimalo kako se Tanović osjeća sada kada je ponovo u jednoj produkcijski ograničenoj ulozi reditelja, ali kako se na set nije smjelo, pritisli smo Marjanovića za odgovor.

“Tačno je sve to, Danis jeste snimao filmove i s velikim budžetima i bez budžeta. Ali on je ovom projektu pristupio kao snimanju s prijateljima, u svom gradu i u poznatom okruženju. S druge strane, privukla ga je i brzina snimanja, jer se tako mogao uklopiti u raspored koji ima, te je bukvalno ovaj film mogao snimiti u pauzi između drugih projekata. On je takva osoba da svoje vrijeme želi da provede režirajući i jednostavno je ušao u sve ovo bez razmišljanja koja obično idu uz to, tipa zarade ili slično. Nakon prošle godine i sjedenja kući, šta jedan kreativan čovjek drugo i može poželjeti”, otkriva nam Marjanović.

Deset u pola će nam, kroz živopisne likove, “dva antipoda”, kako kaže najava, a koje tumače Branko Đurić i Izudin Bajrović, pokušati dočarati priču koja stoji iza sarajevskog ćevapa. Tu je i mnoštvo drugih poznatih glumaca i glumica, kao i nekoliko studenata s Akademije scenskih umjetnosti. Sve je nekako i predvidivo, ali ono što je pak vrlo zanimljivo je da je prvi put ulogu direktora fotografije na jednom dugometražnom filmu preuzeo Damir Šagolj. On je, naime, tokom prošle godine upravo s Tanovićem radio na projektima koji su se bavili migrantima u Bihaću, a naposljetku je to porodilo i neobičnu saradnju koja bi nam mogla dati posebno vizuelno iskustvo - ćevapa.

“Po onome što sam do sada uspio vidjeti, mogu garantovati da će to biti jedan drugi nivo kinematografije i teško mi je objasniti koliko sam oduševljen snimljenim. Vjerujem da će i publika to znati primijetiti”, otkriva nam malu tajnu Marjanović.

Red je spomenuti i kada će biti premijera - to niko ne zna. Ono što se zna je da će se postprodukcija, u duhu minimalističke produkcije, odvijati u Sarajevu, te da nema velike šanse, zbog manjka vremena, da se film zapleja na ovogodišnjem SFF-u. Realnija je opcija da će biti završen do zime, pa će onda ćevap najvjerovatnije put Berlinalea...

Objavljeno u magazinu Dani