Filmovi s ruba: Rabid

Filmovi s ruba: Rabid

Piše: Tomislav Hrastovčak

Virusi, epidemije i zaraze nekako nam podjednako prijete i u svakodnevnom životu i na filmskim platnima. Film je ionako bio oduvijek inspiriran stvarnošću (ili je možda ipak obrnuto) pa ne čude brojne celuloidne priče o globalnim boleštinama koje prijete uništenju ljudske vrste. Kanadski auteur, David Cronenberg, nekoliko se puta u svojim filmovima pozabavio motivima zlokobnih bolesti i degradacija ljudskog tijela koje nastaju kao rezultat nedopuštenog igranja s prirodom, a jedan od reprezentativnih primjera je i kultna Bjesnoća (Rabid, 1977). Priča Bjesnoće uglavnom prati ustaljeni obrazac filmova biološke apokalipse, a to znači da epidemija započinje u nekom medicinskom ili istraživačkom centru. U ovom slučaju, radi se o klinici za estetsku kirurgiju smještenoj u blizini Montreala, u kojoj nakon teške prometne nesreće završe Hart (Frank Moore) i njegova djevojka Rose (Marilyn Chambers). Dok Hart prolazi s lakšim ozljedama, Rose izvlači deblji kraj i zadobiva teška oštećenja kože što je čini savršenim kandidatom za pokuse izvjesnog doktora Keloida (Howard Ryshpan). Nesretna heroina iz kome se budi u potpunosti "pokrpana", ali s ekstremitetom viška, točnije s izduženim, falusnim organom smještenim ispod pazuha (seksualne konotacije sigurno nisu slučajne). Rose uskoro bježi iz bolnice te vođena neobičnim organom napada ljude po Montrealu, sišući im krv i istovremeno prenoseći tajanstvenu smrtonosnu bolest koja se počinje munjevito širiti gradom. Vlasti ubrzo proglašavaju izvanredno stanje, dok je na ulici sve više zombijevskih spodoba krvavih očiju i zapjenjenih usta...

Ono po čemu se ovaj film najviše pamti je nastup glavne glumice Marilyn Chambers koja je do tada bila najpoznatija po "glumi" u tvrdim pornićima, premda se ne bi moglo reći da je i ovdje baš bila zakopčana do grla. Zanimljivo je da njen angažman nije Cronenebergova ideja nego producenta Ivana Reitmana (redatelj Istjerivača duhova, Blizanaca, Policajca iz vrtića...) s kojim je redatelj surađivao i otprije. Cronenberg je za glavnu ulogu htio Sissy Spacek, tada najpoznatiju po De Palminoj Carrie, ali Reitman je zahtijevao slavnu porno-divu radi unošenja veće doze seksipila u film. Nažalost, premda je Chambersova pokazala da osim tjelesnih atributa posjeduje i nekoliko glumačkih, nakon filma se bespovratno izgubila (odnosno, opet se vratila u prijašnju branšu, a legende kažu da je čak snimila i nekakav disco-pjesmuljak).

Cronenberg je idejno temeljio Bjesnoću na svom kino prvijencu Shivers, snimljenom dvije godine ranije, u kojem okosnicu priče također čini zaraza neobičnim virusom, ali ograničena samo na jednu zgradu. Premda proizašao iz njegove glave, scenarij Bjesnoće mu se učinio pretjeranim i neko se vrijeme ustručavao snimiti film, ali tu opet na scenu stupa Reitman koji ga je nagovorio na realizaciju. Zaista, sama priča ionako na prvi pogled djeluje kao teški trash, tim više što glavnu ulogu tumači jedna porno-glumica, ali Cronenberg se na originalan način poigrava s motivima vampirizma, portretirajući glavnu junakinju kao krvopijku (post)modernog doba, koja doduše nema velike očnjake niti sposobnost preobrazbe u šišmiša, ali zato hraneći se krvlju transformira svoje žrtve u nešto neljudsko.

Dotaći se vampira neizbježno je bez seksualnog podteksta (ili aluzija na ovisnost), ali u Bjesnoći nećete pronaći uvrnutu romantiku a la grof Drakula, nego ponajprije prikriveni komentar na opasnost spolno prenosivih bolesti. Slični će se motivi pojavljivati i u redateljevim kasnijim djelima, pa se npr. Muha iz 1986. može promatrati kao alegorija na A1DS. Bez obzira na opasnost koju ima po ljudsku vrstu, Rose nije prikazana kao negativan lik, već kao nevina žrtva koja gotovo da nije svjesna što zapravo čini. Glavninu njenog plijena pritom čine pohotni i naivni muškarci koji privučeni atraktivnošću predotorske žene nesmotreno srljaju u propast (podsjeća li vas sve to na zanosnu vanzemaljku Sil iz Vrste?).

Netipična karakterizacija vidljiva je i u doktoru Danu Keloidu koji je mogao ispasti tipična verzija "zlog znanstvenika", ali ovdje je on dobronamjerni doktor koji svojim eksperimentom želi pomoći Rose, nesvjestan da će time ugroziti cijeli ljudski rod. Pravi horor ovdje ipak nije u gozbama "hermafroditne" vampirice, nego u prizorima opće otuđenosti grada pod karantenom čijim ulicama kruže kamioni za smeće koji odvoze gomile mrtvih žrtava zaraze. Posebni policijski odredi pritom, pod blagoslovom države, imaju dopuštenje pucati na sve sumnjivo što se miče, čime se Cronenberg prikriveno poigrava s motivima totalitarizma. Ipak, neku veću dubinu istančanost likova teško je pronaći u Bjesnoći, a filmu se može prigovoriti neujednačeni tempo i jeftini, eksploatacijski ugođaj (u redu, nekima se to može učiniti i kao vrlina), pa je sve to zajedno najbolje promatrati kao Cronenbergovu vježbu za kasnija ambicioznija djela.

Čak je i broj odbojnih i grotesknih prizora nekako malen u usporedbi s ostalim redateljevim djelima (Moć razaranja i Muha su po tom pitanju vierojatno vrhunci u njegovoj karijeri). Ipak, ne može se poreći vješto poigravanje društvenom kritikom i izokretanje uvriježenih motiva filmova strave, a pogleda li se priča iz malo drukčijeg kuta, sve poprima jaki crnohumorni ton. Film je ostvario veliki komercijalni uspjeh (nedvojbeno potpomognut cijelom famom oko Chambersove) i svojedobno je slovio kao jedan od najgledanijih kanadskih ostvarenja, a vidljiv je njegov velik utjecaj na kasnije filmove slične tematike poput lzvan kontrole (1995) ili 28 dana kasnije (2002).

  Objavljeno u filmskom magazinu Hollywood
Prehodna
“Star Trek“ franšiza: Neočekivane posljedice
Sljedeća
Pokretne slike: Kino Europa