Piše: Midhat Ajanović Ajan

Jedna najvjerovatnije istinita anegdota kazuje kako je Josipu Brozu Titu u neka doba palo na pamet da dodijeli nekakva svoja odlikovanja najboljim svjetskim filmskim rediteljima. Na listi od deset imena našao se naravno i John Ford. Jedan od Titovih saradnika se usudio primijetiti kako ipak ne bi bilo zgodno nagrađivati Forda koji je, osim što je desničar i teški mrzitelj komunizma, sve vrijeme trajanja Drugog svjetskog rata agitirao protiv partizana i aktivno pomagao četnike Draže Mihailovića. Tito mu je, kažu, odgovorio: "Ma dobro to, ali što čovjek zna da pravi kaubojce…"

Kao i svaki filmofil i pokojni Tito, koji je u svojoj spavaćoj sobi bio uzdurisao projektor i svaku veče gledao po jedan film, je znao da postoje samo dvije vrste filmova: dobri i dosadni. U koju će od te dvije kategorije upasti neki film najmanje zavisi od političkog uvjerenja njegova režisera. Isto kao i komunjara Eisenstein, dobre filmove je pravio i John Ford kome je glavni hobi u životu bio anti-komunizam. Kao i svaki veliki umjetnik filma i Ford je znao poštovati svoju publiku pa je sa zahvalnošću primio odlikovanje svog političkog protivnika, ali i oduševljenog gledatelja njegovih filmova.

John Ford je rođen 1895. pod imenom Sean Aloysius O'Fearna kao trinaesto dijete u irskoj katoličkoj obitelji koja je trbuhom za kruhom krenula u novi svijet. Djetinjstvo i ranu mladost provodi kao teški siromah. Brat Frances, drugorazredan glumac i režiser, pomaže mu da se dočepa posla u Hollywoodu gdje John peče zanat tako što prolazi sve faze filmske produkcije. Prije nego je sjeo u rediteljsku stolicu radio je kao fizički radnik, rekviziter, glumac i kaskader. Prvi film režira 1917. za kompaniju Universal čime otpočinje valjda najbriljantnija režiserska karijera u historiji filmskog medija.

Iako iz religiozne familije, Ford nije bio veliki vjernik. Vjerovao je međutim u Ameriku, mladu zemlju koja je imala sve osim historije. Stvarajući prošlost svoje zemlje, on je kreirao mitologiju ravnu antičkoj -  western. Da ne bude zabune, westerne su ljudi snimali i prije njega (Porter), bilo ih je koji su u tom žanru visoko dobacili (Hawks, Boetticher, Zineman, Leone…), ali sve je to ipak u dubokuj sjeni gigantskog Fordovog opusa. Naprosto, nije se teško složiti s drugom Titom, niko nikada nije snimao bolje kaubojske filmove od njega.

Njegovi kaubojci su učinili da ljudi moje generacije zavole film. Napravio je 130 (slovima: stotrideset) filmova. Barem polovica od njih se i danas može s merakom pogledati, za najmanje pet se slobodno može konstatirati da su remek-djela: Poštanska kočija, Moja draga Clementine, Tragači, Čovjek koji je ubio Liberty Valancea, Plodovi gnjeva. Dobio je šest Oscara za režiju što ni jednom drugom režiseru nikad nije uspjelo, niti će uspjeti. Bio je utemeljitelj i najbriljantniji praktikant nečega što se u teoriji filma zove "nevidljiva režija" ("Invisible direction") što, prosto rečeno, znači da je ama baš sve u filmu podređeno filmskoj priči. U Fordovim filmovima ima prekrasnih fotografija, naročito divljih pejsaža američkog Zapada, ima sjajne glume, muzička kulisa je često genijalna, montaža savršena, ali mi to ništa ne primijetimo. Nemamo kad - jer gledamo FILM.

Bio je neviđen ters. Oličavao je onaj tvrdi muški tip, karakter kakav je svojim knjigama i načinom života opjevao Ernest Hemingway: vulkan emocija sakriven pod debelim naslagama sirovine, arsuzluka i ironije. Sve što je imao reći scenaristima svojih filmova bilo je: "Daj mi scenarij i pusti me na miru". Ako bi na snimanje došao producent i iznio makar i najmanju primjedbu o njegovom radu on bi odmah ustao, pružio mu svoju stolicu i rekao: "Evo ti pa ti režiraj". Taj dan više ne bi dolazio na snimanje. Novinare je dovodio do ludila jer je na sva pitanja odgovarao samo sa "Yes" ili "No". Nesretni bi intervjuista već nakon deset minuta potrošio sva svoja, danima pripremana, pitanja. Uprkos njegovom stalnom gunđanju i ljutnji, glumci i drugi saradnici su ga voljeli do obožavanja i slijepo slušali.

Kao i većina Iraca, bio je mokri brat i svi su jedva čekali da se količina džina u njegovoj boci približi dnu, jer bi tada njegova tvrda ljuštura pomalo popustila i iz tog vazda namrgođenog tersa bi se iscijedilo nešto emocija i humora. Ford je znao koliko oni koji vladaju Hollywoodom mrze umjetnike i uopće svaku individualnost. Napravio ih je budalama tako što je cijeli život glumio da on nije nikakav umjetnik nego običan zanatlija, nešto poput stolara koji radi svakodnevni posao. Francois Truffaut ga je opisao kao "umjetnik koji nikad nije izgovorio riječ umjetnost, pjesnik koji nikad nije pomenuo poeziju".

Da mu niko ne bi pametovao, snimao je samo jedan dubl za najvažnije scene. Ko ima makar osnovnu predstavu o filmskoj režiji zna da je to zapravo nevjerovatno. Takvu moć koncentracije i takvu kontrolu nad glumcima nije imao ni jedan drugi reditelj. Zvijezde planetarnog formata kao James Stewart, John Wayne ili Henry Fonda stajali su pred njim kao poslušni regruti, jer su svojim glumačkim instiktom nepogrešivo osjećali da ih taj čovjek direktno uvodi u historiju i legendu. On sam je postao velika američka legenda. Svoju briljantnu biografiju Johna Forda, Scott Eyman je nazvao upravo tako "Print the Legend".

Ford se više nego filmovima ponosio svojim činom rezervnog pukovnika američke mornarice, time što je izgubio oko u ratu i sa dva Oscara koja je dobio za dokumentarne filmove snimane na prvoj liniji fronta. U javnosti se uvijek pojavljivao odjeven u kaput koji je bio prekriven njegovim ratnim odlikovanjima. Optuživali su ga da je osnovao vlastitu kontra-špijunsku organizaciju koja se surovo obračunavala sa komunistima. Nikad se nije branio od tih optužbi.

Kada su ga, nakon što je već u invalidskim kolicima primio nagradu za životno djelo u Veneciji 1971, dočekala gomila obožavalaca aplaudirajući i izvikujući njegovo ime, izderao se na njih i rekao im da ga puste na miru. Nekoliko paparaca je, međutim, uhvatilo suzu na njegovom obrazu. Uvijek se predstavljao riječima: "Ja sam John Ford, ja pravim kaubojske filmove". I time bi sve rekao.

Znam za barem deset filmskih verzija revolveraškog obračuna kod O.K. Corala, a čitao sam i masu stripova, romana, feljtona o tih "najpoznatijih trideset sekundi u američkoj historiji". Sve mi je to izlapilo iz pamćenju, sve osim Fordove romantične vizije tog događaja u filmu Moja draga Clementine. Ono što se zbilo u oktobru 1881. u gradiću Tombstoneu po svemu sudeći nije bio nikav fer i pošten revolveraški dvoboj nego surova egzekucija, borba između klanova Earp i Clanton gdje su ovi prvi, naoružani sačmaricama, jednostavno poubijali ove druge koji su imali samo pištolje. Wyatt Earp, "čovjek o kome je snimljeno više filmova nego o svim američkim predsjednicima zajedno" je bio sve drugo nego junak visokih moralnih načela. U životu je hapšen kao konjokradica, lopov i prevarant, a  kao policajac je radio samo osam godina. Navodno je baš Wyatt Earp, koji je dugo živio i duboko zagazio u dvadeseto stoljeće, Fordu osobno ispričao pravu istinu o O. K. Coralu. Ford je priču saslušao i iste je sekunde zaboravio. Koga je briga za stvarne događaje.

"Filmska publika neće historiju, ona hoće priču", bila je jedna od njegovih rijetkih izjava koja nije bila "Yes" ili "No". Umjesto na činjenice, Ford se oslonio na knjigu Stuarta Lakea Wyatt Earp: Šerif sa granice u kojoj je Earp prvi put opisan kao mitski heroj. Fordov Earp, u kreaciji njegovog drugog (prvi je naravno John Wayne) omiljenog glumca Henryja Fonde, je pragmatičan, miran, duboko moralan i pravdoljubiv čovjek. U stvarnom životu nije bilo Clementine, ali Ford je, u skladu sa zakonitostima mita, dodao ljepoticu kao nagradu junaku za herojska djela. Earpov najbolji prijatelj, tuberkolozni kockar Doc Holyday (fenomenalno ga odglumio korpulentni Victor Mature - "Grizli bi bio uvjerljivi bolesnik od tuberkuloze", rekao je jedan zlonamjerni kritičar) nije poginuo u  obračunu, ali kakav bi to bio mit bez malo tragedije. Konačno, u stvarnosti su kauboji bili prljavi i pijani kravari, a ne uglađeni džentlmeni i vitezovi s revolverom umjesto mača. Nevažno. Pravi kauboji ionako ne stanuju u historiji nego u Fordovim filmovima.

U proljeće 1973. John Ford je, teško obolio od raka, ležao u bolesničkoj postelji i dimio cigaru na cigaru. Ljekari su mu rekli da prestane pušiti pa će živjeti još dvije godine. Zahvalio im se na te dvije godine i priždio novu cigaru. Umro je kratko poslije toga. S njim je umro i kaubojski film.