Piše: Midhat Ajanović Ajan

Godina je 1925. Bucmasti reditelj iz Engleske snima u San Remu film Vrt izobilja (Pleasure Garden) za poznatog njemačkog producenta. Reditelj je neraspoložen jer mu je neko te večeri ukrao iz hotelske sobe 10.000 lira, sve novce što je imao, tako da je prisiljen preostale dane snimanja grebati se od svojih saradnika. Zna da kokuze niko ne poštuje i plaši se da su mu šanse da, bez prebijene u džepu, zadrži autoritet potreban da se izdaju direktive glumcima i tehničarima ravne nuli. Već prvog jutra njegovi se strahovi pokazuju opravdanim: glavna glumica odbija da izvede scenu skakanja s palube jahte u more. Reditelju ništa nije jasno pa pita druge saradnike kako je moguće da profesionalna glumica odbija izvršiti zadatak. Svi mu odgovaraju jednostavno: "Ona to SADA ne može, ali moći će za koji dan." Potpuno sluđen reditelj pita je li glumica bolesna. Dobija odgovor da nije. Na ivici da eksplodira, reditelj hvata rekvizitera za prsa, bijesno ga drmusa i traži da mu se prostim riječima objasni misterija koja spriječava glumicu da radi posao za koji je plaćena.

"Ima menstruaciju", jedva uspijeva izustiti uplašeni rekviziter.

"Menstruaciju? Šta je menstruacija?", iskren u svojo zbunjenosti pita reditelj koji je u dvadeset i petoj godini djevac, koji nikad nije okusio kap alkohola i svaku je ponoć u svom dotadašnjem životu proveo spavajući. Reditelj se zvao Alfred Hitchcock. O menstruaciji i ostalim stvarima će ga poučiti njegova skripterka Alma Reville s kojom će se godinu kasnije oženiti i provesti život, ali će inhibicije i strahovi koje je tokom odrastanja u svojoj strogoj obitelji, pripadnicima katoličke manjine u Engleskoj, zauvijek ostati. Od malih nogu zarobljen grotesknim pravilima koja ga onemogućavaju da učestvuje u životu kao njegov akter, Hitchcock je postao stidljivi voajer koji gleda na svijet kroz filmsku kameru kao kroz ključaonicu. Rezultat toga je jedan od najfascinantnijih, ne samo filmskih već uopće umjetničkih opusa u stoljeću koje je ostalo iza nas.

Može li se šta novo reći o stvaraocu o čijem su djelu ispisani tomovi literature i odbranjene desetine doktorata? Teško. Možda se samo može govoriti o nekim zabludama i mitovima stvorenim oko njega, čemu je taj vješti samoreklamer i sam ponešto doprinio.

Površni novinari su ga proglasili "majstorom strave i užasa" iako je on u principu snimio samo dva filma tog žanra, Psycho (1960) i Ptice (The Birds, 1963). Glavni žanr u kojem je djelovao bio je zapravo triler-komedija gdje je do izražaja dolazila kombinacija njegovog crnog i bizarnog smisla za humor sa vještinom stvaranja i održavanja napetosti. Smatrali su ga tehničkim perfekcionistom, ali to je samo djelimično tačno. Često u njegovim filmovima ima diletanstskih rješenja poput scene skijanja u Opsjednutoj (Spellbound, 1945).

Bio je reditelj koji zakone dramaturgije nije poštovao do mjere da je u nekim njegovim filmovima teško razabrati o čemu se tu u stvari radi. Raymond Chandler, veliki pisac trilera i, zbog sukoba sujeta, neuspješan Hitchcockov scenarista je jednom zapisao:

"Zaplet i rasplet su samo masline u martiniju. Istinski dobra misterija je ona koju čitate iako znate da je iz knjige istrgnuto posljednje poglavlje."

Neki najpoznatiji Hitchcockovi filmovi (Ptice) su upravo takvi, sa istrgnutim posljednjim poglavljem pa se gledalac osjeća prevarenim nakon što se na ekranu pojavi natpis "The End". Priča Ozloglašene (Notorious, 1945) govori o švercanju plutonijuma u flašama za vino što je dakle teška naiva, dok je dramski klimaks u Vrtoglavici (Vertigo, 1958) sekvenca u kojoj James Stewart ne može prepoznati Kim Novak koja se izdaje za drugu osobu, stvar potpuno izvan zdrave pameti.

Ispod svoje dobroćudne fasade Hitchcock je bio ukoljica i zlobnik. Od švedske glumice Tippi Hedren je napravio svijetsku zvijezdu u Pticama. Dao joj je glavnu ulogi i u svom slijedećem projektu Marnie iz 1964. (jeste, jeste, ona naša sleng riječ "marnuti" za ukrasti dolazi iz ovog filma. Marnie je priča o kleptomanki). Nakon beskrajnog ponavljanja jedne te iste scene, Tippi Hedren je sasvim izgubila kontrolu i nazvala Hitchcocka "debelom svinjom". Nikad joj tu uvredu nije oprostio. Iskoristio je sve svoje veze i utjecaj da joj upropasti karijeru - Hedren do kraja života više ništa nije snimila unutar srednjestrujaške produkcije, uglavnom je nastupala u reklamama za zubnu pastu.

Kao i svaki fizički ružan čovjek i Hitchcock je bio bolesno narcisoidan, duša mu je bila da se slika u novinama, na televiziji i nije propustio da se pojavi u svakom svom filmu. Profesionalnu karijeru je počeo kao crtač što je gotovo pravilo u biografijama uspješnih (i neuspješnih) reditelja, ali tek nedavno su otkrivene njegove fenomenalne kratke priče pisane za reklamni biro "Henley's" između 1914. i 1921. s kojima je, nakon smrti oca, izdržavao svoju familiju. Film je zavolio gledajući njemačke ekspresioniste (Lang, Murnau, Pabst, Wiene...) što je sam vrh onoga sto je uopće dostignuto u epohi nijemog filma. I sam je počeo kao reditelj nijemog filma i ostao to zapravo do kraja karijere (više od dvije trećine Psycha su nijemi film).

Prezirao je kritičare ("Pročitao sam vašu negativnu kritiku o mom filmu što me je vrlo potreslo. Plakao sam cijelim putem do banke"). Sa novinarima se šprdao ("Neki filmovi su dijelovi stvarnosti. Moji su dijelovi torte."). Ipak, ništa od svega ovoga nije važno.

Hitchcockova genijalnost sadržana je u njegovom smislu za detalje i sposobnosti da ih upotrijebi kao osnovne jedinice, slova i riječi vizuelnog jezika koji je kao sredstva izražavanja ljudskog bića za cijelu jednu evolutivnu etapu stariji od pisanja i govorenja. To je čovjek koji je radikalno insistirao da je jezik slike dublji i obuhvatniji od jezika riječi. Slika kazuje istinu, riječi najčešće znače laži. Zavjesu koja prekriva skrivena mjesta ljudske psihe može razgrnuti samo slika - ta se ideja nalazi u temelju cjelokupnog Hitchcockova gigantskog djela. 

Kad su ga kritičari optuživali da on u osnovi nema šta da kaže, njegov veliki obožavalac Francois Truffaut je to sažeo ovako: "Hitchock ništa ne KAZUJE, on POKAZUJE".

Najtipičniji "hitchcockovski" film Prozor u dvorište (Rear Window, 1954) sam ne dišući odgledao jedne davne jeseni u pokojnom sarajevskom kinu "Dubrovnik". Tek mnogo kasnije, satima nakon što sam izašao iz kina, shvatio sam da se on nije pomakao iz sobe cijeli film. Priča Cornela Woolricha, čovjeka čije su knjige poslužile kao osnova za bar deset dobrih filmova, prati tri dana i noći u životu fotoreportera (Stewart), dakle profesionalnog voajera, koji je zbog slomljene noge prikovan za stolicu.

On kroz prozor gleda stanove u susjedstvu: mladi bračni par koji ne izlazi iz kreveta, muzičar se oduzima alkoholom, oskudno odjevena plesačica trenira i par bez djece kojem je uginuo pas. Dok sahranjuju mrtvog psa, svi stanari su se popeli na prozor i gledaju taj događaj. Samo jedan sjedi u stanu i puši. Čovjek koji nije radoznao mora biti sumnjiv i naravno da će se tokom filma ispostaviti da se radi o ubojici. No, misterija je samo izgovor. Ono što je bitno u filmu je samo gledanje kroz tuđi prozor, naša neodoljiva potreba da zavirujemo u tuđe živote, naša radoznalost - jedna od temeljnih osobina ljudskog bića koja je, stidljivog debeljka što u dvadeset i petoj nije znao ništa o ženama, očito opsjedala cijeli život.