Piše: Mirnes Alispahić
Delta Mississippija je mjesto bogato historijom o kojoj bi se mogli snimiti bezbrojni filmovi i napisati bezbrojne knjige. Ta je zemlja možda i više od drugih u cijeloj Americi, natopljena bolom i patnjom cijelog jednog naroda iz čijeg je upravo tog bola i patnje proizašao i delta blues. Muzika tek zarađene slobode, prividne doduše jer možda crnci više nisu bili robovi niti su bili okovani u lance, ali rešetke kaveze su itekako bile tu, prisutne u licemjernom društvu američkog Juga, a i šire, i do dana današnjeg. Tu i je Robert Johnson prodao svoju dušu đavolu na raskrsnici, kako bi postao poznati blues gitarista, pa ne čudi zašto je Ryan Coogler svoj najnoviji film, Sinners (Grešnici, 2025), odlučio smjestiti baš tu, a inspiraciju za dobar dio radnje izvući baš iz spomenute legende o Robertu Johnsonu. Nakon što se bavio modernim heroizmom u Creedu i Crnom panteru, Coogler je snimio svoj najodvažniji i najbrutalniji film dosad, pokazujući zašto važi za jednog od najvažnijih filmskih autora svoje generacije.
Grešnici; režija: Ryan Coogler; uloge: Michael B. Jordan, Miles Caton, Jack O'Connell, Hailee Steinfeld; 2025.
IMDb rejting: 8.2/10
Rotten Tomatoes rejting: 98%
Ako se ispratili društvene mreže ovih dana vidjet ćete da svi hvale film i već ga nazivaju najboljim filmom godine, ako ne i desetljeća. Tu su brojni influenseri, ali i mnoge poznate ličnosti, prvenstveno iz Hollywooda, što poznavajući društvo, pomalo zvuči licemjerno jer sumnjam da bi film doživio toliki hype da ga je radio neki drugi redatelj. No, da ne budem negativan, Grešnici nisu loš film. Dapače, to je vrlo dobar film koji je fuzija žanrova: horor, društvena drama, akcija i mjuzikl, što ovako na papiru djeluje izuzetno nepojmljivo, no u stvarnosti dosta dobro djeluje ako stvar prepustite čovjeku s vizijom.
Priča je smještena u jedan dan i jednu noć, nakon povratka braće Smokea i Stacka (u dvojnoj izvedbi Michaela B. Jordana, Cooglerovog kućnog glumca) iz Čikaga gdje su radili za mafiju koju su prevarili i pobjegli s novcem. Njihova želja je otvoriti juke joint, mjesto okupljanja afroameričke zajednice. Mjesto gdje su se mogli osjećati slobodnim nakon dugog radnog dana i pogleda punih mržnje bijelih sugrađana. No, njihovi planovi su osujećeni dolaskom Remmicka, irskog doseljenika i vampira, koji je čuo muziku mladog Sammyja, pastorovog sina. Legenda kaže da neki ljudi posjeduju dar da sviraju muziku koja otvara granice između svjetova, nešto što je veoma privlačno Remmicku zbog čega prvo pokušava ući u lokal na lijep način, a poslije s vojskom podanika.
Nije teško pogoditi da je Rodriguezov i Tarantinov vampirski klasik Od sumraka do zore bio inspiracija za ovaj film, što je i sam Coogler rekao, no ponekad se zapitamo, je li ovo više od inspiracije? Možda hommage? Počev od priče o dva brata kriminalca koji zaglave u baru punom vampira, do atraktivne vampirice i gitariste, te do kopije određenih scena, no uprkos tome, dva su to veoma različita filma. Svaki sa svojim pečatom autentičnosti. Simbolika je jaka i jasno je da je Coogler odlučio iskoristiti priču, postavku i žanr kao pozornicu za nešto drugo. On vješto koristi horor elemente da bi progovorio o dubljim društvenim pitanjima: o tome kako crnačka kultura, posebno muzika, biva prisvajana i iskrivljena od strane dominantnih struktura. Kroz sukob s vampirima, film slikovito prikazuje stoljećima dugu borbu afroameričke zajednice za očuvanjem vlastitog identiteta.
Posebno dirljiva je muzička sekvenca u kojoj mladi Sammie kroz blues pjesmu "povezuje svjetove", scenu koju Coogler režira s toliko duše da gledatelj zaista osjeća kako granice između života i smrti postaju nejasne. Maestralna scena koja film izdiže visoko. Treba spomenuti i muziku Ludwiga Göranssona, duboko ukorijenjenu u tradiciji delte bluesa, koja nosi emocionalnu težinu cijelog filma.
Glumačke izvedbe su briljantne. Michael B. Jordan suvereno upravlja složenim zadatkom igranja dvije uloge koje su istovremeno slične i bolno različite. Njegova interpretacija unutarnjih sukoba blizanaca daje filmu srce koje nadilazi žanrovske okvire. Ništa manje ne zaostaju ni ostali glumci; legendarni Delroy Lindo svome liku je dao život, njegov monolog u automobilu još je jedan highlight filma. Ženska ekipa, posebno Wunmi Mosaku i Hailee Steinfeld su sjajne u svojim ulogama.
No, jesu li Grešnici film godine? Možda desetljeća? Teške su to riječi. Kvalitetan je ovo film i Coogler zbog nekih stvari zaslužuje svaku riječ hvale, no ponekad se ljudi uruše pod svojom ambicijom i zagrizu prevelik zalogaj. Coogler se nije u potpunosti urušio, ali je očigledno da je film, unatoč dužini trajanja, isječen i montiran na takav način da su određene stvari izrezane kako bi se dobilo na ritmu ili stavilo što više stvari u manji vremenski okvir, što ponekad zasmeta.
Tu je i njegova želja da ubaci što više simbolike i posveti se kulturi afroameričke zajednice, da prvih sat i po filma, ma koliko dobri bili, jednostavno previše odudaraju od posljednjih pola sata, dok je recimo scena s obračunom Ku Klux Klana posve nepotrebna i tu je samo da pokaže kako je afroamerička zajednica ipak pobijedila rasizam naposljetku. Ima tu još ponekih stvari koje bi se mogle zamjeriti, kao što je recimo naglo uvođenje vampira i nagli nestanak njegovih progonitelja, Choctaw lovaca na vampire ili jednostavan prijelaz od mržnje do ponovne strasti i ljubavi između ljubavnika.
Bez obzir na sve, Grešnici su kvalitetan film koji se može promatrati kroz prizmu simbolike i društvene kritike ili kao jednostavan, akcijski horor film u maniru Od sumraka do zore (samo bez Salme Hayek). Treba napomenuti da je prije nekoliko godina, Jordan Peele snimio Get Out (Bježi, 2017), film slične simbolike, koji je bio puno direktniji. Coogler je pak suptilniji sa svojom kritikom i ne trlja previše na nos, ali ne bježi od kritike.
