Piše: Mirnes Alispahić
Današnji svijet televizije je preplavljen uglavnom fast-food serijama što odgovara potrošačkom mentalitetu većine publike. Nije da je to loša stvar jer ne možemo uvijek gledati serije koje nas potresaju do srži i pomjeraju iz mjesta. Na kraju krajeva, televizija nam je bijeg od stvarnosti. No, ponekad nas televizijski studiji počaste pravim draguljima koji zaslužuju svaku riječ pohvale koju dobiju. Nedavno objavljena Netflixova serija, Adolescence (Adolescencija) je savršen primjer. Četiri epizode psihološke porodične drame o opasnostima modernih ideologija, vršnjačkog nasilja i društvenih mreža, koje nas drže prikovane za ekran od samog početka.
Dok je o Adolescenciji puno rečeno, jedna serija prolazi ispod radara, kako se čini. The Narrow Road to the Deep North (Uska staza ka dalekom sjeveru) dolazi poput rijeke, teče polako, ali ostavlja tragove koji ne prolaze tako lako. Ova mini-serija od pet 45-minutnih epizoda, adaptacija je Bookerom ovjenčanog istoimenog romana australijskog pisca Richarda Flanagana, i nimalo nije jednostavna za gledanje, ali to je upravo ono što je čini moćnom.
Flanagan je svoj roman napisao kao posvetu ocu koji je bio japanski zarobljenik u Drugom svjetskom ratu i radio je na burmanskoj pruzi, te je svoje priče ispričao sinu koji je to odlučio ovjekovječiti u romanu. Jer, kako je sam rekao “to je priča koju je morao napisati“. Roman prepun osjećaja i strukture koje je teško prenijeti na drugi medij, a to je nešto u čemu su Justin Kurzel kao redatelj i Shaun Grant kao scenarista u potpunosti uspjeli.
Serija prati život Dorriga Evansa, australijskog vojnog liječnika, prije, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata. Od zabranjene ljubavne afere tik prije odlaska u rat, preko brutalnih dana u japanskom logoru na izgradnji burmanske pruge, do poslijeratnog života uspješnog hirurga koji je pod istragom za nemar prilikom operacije. Taj život, iako je pružio Dorrigu sve što je mogao poželjeti, ženu koja ga voli uprkos brojnim aferama, porodicu, ugled, karijeru, ne donosi mu ono što želi. Mir.
Opsjedaju ga uspomene na dane u logoru, tu patnju, tugu i smrt, na Amy, ženu kojoj je uvijek pripadao više nego supruzi, kako mu ona sama kaže pred kraj serije. „On je najusamljeniji čovjek na svijetu.“
Jacob Elordi je sjajan kao mladi Dorrigo. Nema preglumljenih scena, ni dramatičnih ispada već samo neizgovoreno, ono što tinja ispod površine. Veteran Ciarán Hinds, u ulozi starijeg Dorriga, nosi lik sa sveprisutnim umorom nekoga ko predugo nosi težinu prošlosti. Njegove tišine govore više od riječi.
Serija ne pokušava "osvojiti" gledatelja bombastičnošću. Naprotiv, sve se odvija uz gotovo meditativan tempo uz muziku koja dodatno pojačava utisak. Kurzel kao da je kopirao Terencea Mallicka i njegovu Tanku crvenu liniju. Scene u japanskom logoru su ogoljena patnja, često ostavljajući gledatelja da bespomoćno steže pesnice. Ljubavna priča nije slatka ni idealizirana, već bolna, nesavršena, i do kraja neostvarena. Vremenski raspon i fragmentirana struktura možda će tražiti strpljenje od gledatelja, ali zauzvrat nude rijetku emocionalnu rezonancu.
Ono što ovu seriju čini posebnom jest neustrašivost da tako duboko zaroni u postratnu prazninu i pokušaj rekonstrukcije sebe, bez jasnih odgovora, bez katarze.
Uska staza ka dalekom sjeveru nije za svakoga. To je serija koju ne gledaš da bi zaboravio svakodnevicu, već da bi je dublje osjetio. Nudi tišinu umjesto buke i podsjeća nas da ne postoji jednostavno razdvajanje između heroja i krivaca, samo ljudi, ranjeni i izgubljeni, koji pokušavaju živjeti s onim što im je ostalo u zatvoru kojeg su sami izgradili.
