12 Years A Slave: Otjelovljenje patnje

12-years-a-slave-trailerPiše: Benjamin Hasić

Biografska povijesna drama 12 Years A Slave redatelja Stevea McQueena (Shame) temeljena je na istinitim događajima i 1853. godine objavljenim memoarima Afroamerikanca Solomona Northupa. Priča je to o suprugu i ocu dvoje djece koji je 1841. godine bio drogiran i otet te prodan u roblje da bi zlostavljanje trpio punih 12 godina. Film je nominiran za devet Oscara, uključujući one za najbolji film, režiju, adaptirani scenarij i tri glumačka nastupa, te je nagrađena Zlatnim globusom za najbolji film i nominirana za osam nagrada BAFTA.

12 godina ropstva; reditelj: Steve McQueen; uloge: Chiwetel Ejiofor, Lupita Nyong'o, Michael Fassbender, Brad Pitt; 2013.

IMDb rejting: 8.4/10 Rotten Tomatoes rejting: 96%

Ova je brutalan film čija je namjera prebaciti gledaoca iz ugodne pozicije voajera u poziciji aktivnog posmatrača, primoranog da intelektualno, a ne emotivno obrađuje sirove slike jada, koje, koliko god eksplicitne i zastrašujuće bile, ne predstavljaju ni mali dio stvarnih grozota kroz koje je stvarni Solomon Northup prošao. Mcqueen ne bježi od prikazivanja patnje, čak šta više, ona ga privlači, on joj se približava krupnim planovima, dugim statičnim kadrovima koji ne pružaju mjesta za odmor, već napadaju i napadaju našu psihu.

McQueena ne zanimaju standardni postupci pripovijedanja, ne objašnjava nam tačno kako je Northup (Chiwetel Ejiofor) dospio tu, niti previše ulazi u njegovu životnu priče prije ropstva, već pokušava što dosljednije fenomenološki prenijeti osjećaj ropstva. Film kod gledaoca pokušava pobuditi tjelesnu reakciju, koristeći se raznoraznim tehnikama. Zvuk, često zanemareni dio audiovizualnog iskustva, u ovom djelu igra važnu ulogu. Zvuk štimanja violine, ogoljen i jeziv, je motiv koji se ponavlja na nekim od najvažnijih mjesta filma. On u sebi nosi izuzetno potentnu podsvjesnu poruku o otetoj slobodi. Duboko disanje, neartikulisani glasovi i krici robova na polju su zvukovi praiskonske patnje koji suptilno i snažno prodiru u podsvijest.

Likovnost je McQueenu izuzetno važna. Naga tijela robova, izvrnuta, u grču, kao u nekoj El Grecovoj slici, su neverbalna poruka koja skoro nikoga ne može ostaviti ravnodušnog. Mnogobrojni krupni planovi Northupovog lica, naizgled bezizražajno i kameno, su najsnažniji pokazatelj mentalne trauma kroz koju on prolazi kao rezultat životinjskog postojanja. Važno je napomenuti da ovaj film nije nipošto savršen, već je, uzimajući u obzir katastrofalnu historiju prikazivanja ropstva ili patnja na anglo-saksonskom govornom području, jedan od dosljednijih i istinitijih pokušaja tretiranja te teme. Ono što se da uočiti i što je tužno, jeste naznaka holivudizacije McQueenovog stila. Ona se najbolje ogleda u mehanički ubačenom isusolikom liku Brad Pitta (jednog od producenata), koji služi kao arhetip dobrog, poštenog i bogobojaznog bijelca, okruženog divljacima. Naravno, njego lik je taj koji donosi razrješenje i mogućnost sreće Solomonu Northupu i njegovoj porodici. Istina je da je njegov lik zasnovan na stvarnoj osobi iz knjige, ali je mogao biti tretiran na mnogo suptilniji način. Ovako, služi kao bolni podsjetnik na potrebu publike za moralno uzvišenim bijelcem koji će sve riješiti i uspostaviti mir na planeti.

Sve u svemu, film 12 Years A Slave, iako možda najgore djelo Stevea McQueena, se i dalje nalazi ispred ogromne većine filmova današnjice.
Prethodna
The Secret Life of Walter Mitty: Zemlja zove Waltera
Sljedeća
Skyfall: Mamina maza