Piše: Duško Dimitrovski (specijalno sa Berlinalea za Filmofil.ba)

Iako zvuči anegdotski, ipak odgovara stvarnosti:  najbolji film na završenom 68. Međunarodnom filmskom festivalu Berlinale 2018 je Kad budem mrtav i beo (1967.) jednog od vrhunskih reditelja sa naših prostora Žike Pavlovića, za koje se može sa puno opravdanja,  konstatovati  da je istinsko remek - djelo jugoslovenskog "crnog talasa" iz šezdesetih i sedmadesetih godina prošlog vijeka. Tako se, zaista, Pavlovićev film prikazan kao jedan od klasika sedme umjetnosti uopšte i to u svojoj reinkarnaciji kao digitalno izdanje, koje je prezentovala Jugoslovenska kinoteka iz Beograda, pokazao kao najkompletnije ostvarenje 68. Berlinalea. A stara je istina, kad nema dobrih premijera, onda su reprize provjerenih vrijednosti, koje su prošle kroz vremensku kušnju, ono najbolje na festivalima. To se ove godine pokazalo i na zajedno sa Cannesom  i Venecijom, jednoj od najboljih svjetskih smotri sedme umjetnosti, kakve su Berlinale u glavnom gradu Njemačke.

Inače, gotovo je nevjerovatno, kako je ovogodišnja  festivalska selekcija bila nadsve "slabašna", a to se posebno odnosi na filmove prikazane u Takmičarskom programu u kategoriji dugometražnih igranih filmova, među kojima se biraju najbolja ostvarenja svjetskih sineasta i premiraju Zlatnim i Srebrenim medvjedima.

Adine Pintilie

Vaš izvjestač, kao filmski kritičar već gotovo dvije decenije prati Berlinale i ne pamti kada je jedan toliko nekomunikativan, a lažno avangardan film, poput debitanstkog  dugometražnog ostvarenja mlade rumunske rediteljke Adine Pintilie Touch Me Not, nagrađen najvećim priznanjem Zlatnim medvjedom za najbolji film, kao što se to desilo na ovogodišnjem Berlinaleu. Na press projekciji tog filma gotovo polovina prisutnih kritičara i festivalskih izvjestača je iz protesta napustila salu, a žiri, kojim je predsjedavao poznati njemački reditelj Tom Tykwer, sa članovima: Chema Pradom, nekadašnjim direktorom  Kinoteke Španije, Cecil de France, glumicom iz Francuske, Adelom  Romanski, producenticom  iz SAD, Ryichi Sakamotom, kompozitorom filmske muzike iz Japana, te Stephanie Zacharek, filmske kritičarke američkog magazina "Time" je dodjelilo Touch Me Not najveće priznanje.  Ta odluka je po svemu sudeći toliko iznenadila i samu rediteljku, da je ostala gotovo bez riječi, na svečanoj ceremoniji uručivanja nagrada.

Glavni lik filma Laura ne može da podnese ljudski dodir uopšte i to podstiče Adinu Pintilie na krajnje  razvučenu, iako vizuelno efektnu, lamentaciju nad njenom sudbinom, koja u najmanjoj mjeri dotiče osjećanja gledalaca... Stiče  se utisak da je u žiriju preovladalo mišljenje da to što ovaj film svojom nekomunikativnošću iritira najširi krug bioskopskih gledalaca i to bez stvarno umjetnički relevatnog sadržaja, predstavlja istinsku vrijednost koju valja nagraditi, jer je "avangarda". Sa stvarnom avangardnošću, kao što je to bilo u filmovima klasika sedme umjetnosti, poput Godara, Bunjuela, Tarkovskog..., ovo djelo Adine Pintilie se ne može nikako izjednačiti.

Svojom osrednjošću su neprijatno iznenadili i novi filmovi inače zapaženih savremenih američkih reditelja Stevena Soderbergha (Unsane) i Gusa Van Santa (Don't worry, he won't get far on foot). Soderberhov film  je dobro počeo, te na neki način podsjetio na remek-djelo Miloša Formana Let iznad kukavičijeg gnijezda, svojom pričom o mladoj ženi, koja protiv svoje volje biva "zatočena" u jednoj psihijatrijskoj klinici, ali se u drugom dijelu pretvorio u tipičan triler, u kome je kritička oštrica, sa svim svojim sociološkim apektima kritke savremenog ne samo američkog građanskog društva, podređena žanrovskoj "torturi" potrage za invidualnim krivcem, sa mnogo bespotrebne pucanjeve i iskonstruisane napetosti...

Za  novi film Gusa Van Santa (Slon, Paranoid park) se može konstatovati da je tek "slabašna" biografija poznatog autora stripova Johna Callahana, koju ne može da izvuče iz  svojevrsne osrednjosti, svojom vrlo životnom glumom nijedan od popularnih američkih glumaca Joaquin Phenix, kao Callahan.

Filmova koji su režirali bosanskohercegovački reditelji, kao i sineasti iz našeg regiona uopšte, nije ni bilo na kako glavnom, tako ni na specijalnim programima 68. Međunarodnog filmskog festivala Berlinale 2018, koji se od 15. do 25. februara održao u glavnom gradu Njemačke.      Pošto su starovi i "crveni tepisi" vec odavno postali dio festivalskog glamura, treba reći da ovogodišnji Berlinale nije ni obilovao sa njima, što baš i nije neki veliki "nedostatak". Mnogo značajnija je bila činjenica da su nagrade za životno djelo specijalni Srebreni medvjedi , dodijeljeni  umjetnicima, koji su uveliko doprinjeli svjetskoj sedmoj umjetnosti, reditelju Jiriju Menzelu i glumcu Willemu Dafou.