Piše: Lejla Panjeta

Film je nekada bio revolucionarni projekat. Tako su ga barem zamišljali Sergej Eisenstein, Vsevolod Pudovkin ili Dziga Vertov, dok su rezali celuloidnu traku sa makazama marksista. Za njih, film nije bio razonoda nego filozofija: sudar slika u dijalektičkom sukobu, buđenje masa kroz vizuelni šok. Na drugoj strani svijeta u to vrijeme D. W. Griffith je maštao da je film kao viktorijanski roman: sentimentalno razvučen, linearan i moralno utješan. A Dziga Vertov je vjerovao da “Kino–oko“ može nadmašiti ljudsko, otkrivajući istinu mašinskom percepcijom. Dziga Vertov je zapravo stvorio preteču muzičkih videa, a u kombinaciji sa nadrealističkim elementima rodio se žanr music clip. Danas su duhovi ovih revolucionara filmske montaže posvuda, premda u grotesknim maskama. Eisenstein savjetuje TikTok montažere, Vertov se ukazuje kroz GoPro kamere, a Griffith trijumfalno sjedi na prijestolju Netflixa. Revolucionarne poetike preživjele su, ali u kapitalističkoj preradi: montaža više ne proizvodi klasnu svijest i ne prodaje ideju kod masa, nego prodaje želju za brendom kao trgovački putnik. Njihove aveti dokazuju da je montaža i dalje svuda – samo što joj je smisao promijenjen.

Marks je rekao da se historija ponavlja: prvo kao tragedija, zatim kao farsa. Eisenstein je tragedija – ozbiljni projekat političke montaže. TikTok je farsa – isti rezovi, ali za mačke i plesne izazove. Vertov je htio kino–oko kao oruđe oslobođenja; GoPro ga je pretvorio u alat za turizam i kapitalistički content. Griffith je melodramu oblikovao po uzoru na Dickensa; Netflx ju je pretvorio u algoritamsku religiju. Njihovi duhovi i dalje žive. Gramatici filma mijenja se gospodar, ali ne i forma. Od agitpropa do reklame, od Potemkina do TikToka, od Kino–oka do vlogova – sve je to ista montažna mašina. Razlika je u tome što danas ne ratujemo za revoluciju ili promjenu društva na bolje, već za pažnju publike, koja je u dobu društvenih mreža postala roba per se. Eisenstein, Vertov i Griffith sjede negdje zajedno, podsmjehujući se. Mi, u međuvremenu, skrolamo, streamamo, snimamo. Montaža traje – samo što je revolucija već odavno prekinuta reklamama.

TikTok i umjetnost sedmosekundne montaže

Ako je Eisenstein film pretvorio u dijalektičku mašinu, onda je TikTok učinio da ta mašina pređe na turbo pogon, a pritom je srezala intelekt na sedam sekundi. Svijet koji je Eisenstein zamišljao kao revolucionarno buđenje svijesti, danas se pretvorio u neprekidni tok kratkih rezova, gdje postoji samo jedna jedina ideologija: “Ostani još malo na ekranu.“ TikTok je suštinska destilacija Eisensteinovog principa “montaže atrakcija“. Pogledajte jedan tipičan video: ples, rez na smiješan izraz, ubacivanje teksta, pa brz cut na mačku koja pada sa stola. Rezovi nisu tu da pričaju priču, nego da održe pažnju stalnim udarcima kadrova. Eisenstein bi prepoznao strukturu: kolizija kadrova koja proizvodi novu percepciju. Ali umjesto da rađa ideju “klasna borba“, danas rađa samo dopamin i umrtvljuje svijest i intelekt.

Gestalt psihologija ovdje igra glavnu ulogu: naš mozak očajnički pokušava da poveže fragmente. Vidimo ples, vidimo tekst, čujemo muziku, i sklapanjem dobivamo mikro–narativ. To je mentalna gimnastika na traci za trčanje: beskrajno, bez krajnjeg smisla. TikTok nije film – to je beskonačni Potemkin u kojem se stepenice nikada ne završavaju. Ali postoji i mračniji sloj ove komparacije. Dok je Eisenstein manipulisao gledaocima radi revolucije, TikTok manipuliše radi algoritma. Nije važno šta znači – važno je koliko dugo zadržava pažnju. Dijalektika se pretvorila u metriku. Na mjestu Hegela i Marxa sada stoje “engagement rate“ i “retention curve“. TikTok je istinski kolektivni film. Milioni ljudi montiraju sami sebe u globalni kolaž. To nije diktirana montaža jedne partije, nego anarhična montaža mase. Svako je mali Eisenstein, svaki rez je nova atrakcija. Možda je to demokratizacija njegovog projekta – revolucija bez manifesta, čisti haos rezova. TikTok je moćan upravo zato što je Eisenstein bio u pravu: naš mozak reaguje na sukobe slika, ritam i montažu. Ali umjesto da nas vodi do svijesti, vodi nas do beskrajne scroll–letargije. Revolucija je postala sedam sekundi smijeha, a vodi kolektivnoj anesteziji kritičkog mišljenja.

GoPro i estetika stalne akcije

Ako TikTok živi od kratkih rezova, GoPro živi od beskrajne vožnje – bukvalno. GoPro je kamera koja je postala instrument novog božanstva: subjektivnosti. Postavljena na kacigu, dasku ili čak psa ili mačku, stvara iluziju da je gledalac sam u akciji. Ovo nije više “gledanje filma“, nego “bivanje u filmu“. Eisenstein je vjerovao da montaža stvara ideju kroz sukob. GoPro briše sukob – zamjenjuje ga kontinuiranim iskustvom. Skok s litice, ronjenje u plavetnilo, vožnja biciklom niz planinu – sve u prvom licu. To je film bez distance, čista uronjenost. Gestalt psihologija djeluje na nov način. Mozak ne mora povezivati fragmente – sve je već kontinuirano. Ali osjećaj cjelovitosti dolazi kroz tijelo: vrtoglavica, adrenalin, empatija s pokretom. Ovo je “tjelesna montaža“, gdje rez nije vizualni, nego somatski. Filozofski, GoPro predstavlja pobjedu fenomenologije nad dijalektikom. Svijet se ne razumijeva kroz apstraktne ideje, nego kroz iskustvo tijela. GoPro je fenomenologija za mase, zapakovana u vodootporno kućište.

Ipak, GoPro estetika nije nevina. Poput TikToka, služi tržištu. Stalna akcija proizvodi fetiš avanture i mit individualnog heroja. Svako može biti junak – barem dok ima dovoljno baterije i signal za upload. Eisensteinov kolektiv je mrtav; GoPro slavi pojedinca, usamljenu zvijezdu akcije u pejzažu prirode. Možda je to kraj dijalektičkog sna: film više ne proizvodi misao, nego senzaciju. Revolucija je zamijenjena “lajkom“ za skok s litice. Montaža, umjesto da šokira, propituje i prosvjetljuje, sada stvara uzbuđenje koje se odmah dijeli na mreži. Film je postao adrenalinski selfie. Eisensteinova vizija transformirana je u zabavu bez političkog cilja.

Netflix i beskonačna dijalektika bingeanja

Ako TikTok i GoPro fragmentiraju iskustvo u sedmosekundne ili adrenalinske dijelove, Netflix ga pretvara u beskonačni tok. Ovo je nova montaža: ne rez koji razdvaja, nego kontinuitet koji nikada ne prestaje. Automatsko puštanje sljedeće epizode je najsofisticiraniji rez u historiji – rez koji briše samu ideju kraja. Eisenstein je vjerovao u montažu koja stvara ideju. Netflix proizvodi montažu koja stvara naviku. Dok su Odeske stepenice stvarale mučninu kod gledaoca, Netflix umiruje poput uspavanke. To je dijalektika bez sukoba, čista sinteza pasivnosti. Gestalt ovdje djeluje na narativnom nivou. Mozak želi cjelinu, želi kraj. Ali Netflix ga vara: svaka epizoda završava cliffhangerom, svaka sinteza rađa novu tezu. To je beskonačna Hegelova spirala, ali bez ikakvog obećanog apsoluta. Jedina sinteza je – pretplata.

Marx bi se ovdje smijao, pa plakao. Netflix je savršena kapitalistička dijalektika: proizvodnja i potrošnja sadržaja spojene u perpetuum mobile. Ne gledaš seriju da bi nešto naučio, nego da bi gledao sljedeću. Vrijeme je roba, pažnja valuta, montaža mehanizam eksploatacije. Ali Netflix ima i pozitivnu stranu: kroz obilje sadržaja otvara prostor za raznovrsnost glasova. Od korejskih drama do latinoameričkih trilera, globalni kolektiv sada montira vlastitu percepciju. To je svjetski Potemkin, ali bez jedinstvene ideologije. Umjesto revolucije – pluralizam. Umjesto partije – algoritam. Dakle, Netflix je kulminacija Eisensteinove ironije. Montaža više nije alat za stvaranje ideje, nego struktura naše svakodnevice. Mi ne montiramo slike – slike montiraju nas. I dok se automatski učitava sljedeća epizoda, shvatamo da je naša revolucija pretvorena u binge. A duhovi itekako postoje. Eisensteinov, Vertovov i Griffithov vidljivi su posvuda u svijetu digitalnih tehnologija, AI algoritama i društvenih mreža. 

Profesor Dr. Lejla Panjeta je autorica mnogobrojnih članaka i knjiga iz oblasti filmskih studija i vizuelnih komunikcija. Dobitnica je stranih i domaćih nagrada za svoje akademske, naučne, filmske i umjetničke radove. Bavi se istraživanjima iz oblasti filma, umjetnosti i mitologije.